Danas nećemo o Hajduku, ali ipak hoćemo, jer ovaj tekst dio je najljepših splitskih priča, hajdučkih priča i Borisa Dvornika. Našega Meštra iz Velog mista, one predivne sekvence u mozaiku hajdukologije.
“Moredu krepat svi kralji i carevi, a Ajduk će ostati”, vikao je u onoj legendarnoj Dukinoj brijačnici koja je opjevala i oplakala splitske godine.
“Ovo je jedna fina zanatska radnja”, tumačio bi Bakalaru i Papundeku.
Boris Dvornik najveći je splitski, a vjerojatno i hrvatski filmski glumac. Počeo je vrlo mlad u onoj staroj i sjajnoj generaciji splitskih glumaca, zajedno s prijateljem mu Ivicom Vidovićem, također kasnije velikim glumačkim bardom.
Filmski i televizijski velikan
Rođen je na današnji dan prije 87 godina.
Prvi film bio je “Deveti krug”, s mladim Borisom Dvornikom i Dušicom Žegarac, a uslijedili su “Martin u oblacima”, “Prekobrojna”, “Čovik od svita”. Šezdesetih godina etablirao se s novom generacijom glumaca i postao dio vodeće glumačke ekipe domaćeg filma.
Slijede uspješni projekti s redateljem Antunom Vrdoljakom – “Kad čuješ zvona”, “U gori raste zelen bor”, “Povratak”, “Kiklop”... Kod tog velikog redatelja i životnog prijatelja Tonćija, kako ga je Boris zvao, dao je neke od svojih najboljih i nagrađivanih filmskih uloga.
U kolektivnoj memoriji Dalmacije ostao je posebno upamćen u Smojinoj i Delićevoj “Roku i Cicibeli”, kao i u legendarnim serijama “Naše malo misto” i “Velo misto”, uz svoju jednako legendarnu glumačku partnericu Zdravku Krstulović.
Kazalište, smijeh i neponovljivi talent
Imao sam privilegij poznavati ovog velikog glumca i dobrog čovjeka.
Boris se osamdesetih vratio u splitski HNK, u njegovo zlatno razdoblje. Tadašnji mladi i uspješni intendant Ivica Restović program je prilagođavao ovom velikom glumcu – svjestan koga ima, s intuicijom vrhunskog menadžera.
Kazalište su tada punile Brešanova “Svečana večera u pogrebnom poduzeću”, “Mala Floramye” i “Šišmiš”.
Kada sam nedavno rekao prijateljima kazalištarcima da bi trebalo obnoviti legendarnu “Šjora Filu”, odgovorili su: “A tko će igrati Dujma Špurjana?”
Divili su mu se kolege – kao onda kada bi se za vrijeme izvođenja “Ribarskih svađa” svi sjatili u onu malu glumačku ložu sa strane da po tko zna koji put gledaju Borisa i umiru od smijeha. Čak i u ulozi koja nije bila tipično “dvornikovska”, jer je najčešće igrao face i šarmere.
Čovjek, umjetnik i splitska legenda
To je bio Boris Dvornik – onaj veliki Boris kojem smo ustali usred komemoracije u HNK-u, kada se prikazivao snimak Šjor Bepa Pegule iz Tijardovićeve “Male Floramye”, uloge koju nitko nije tako odigrao ni prije ni poslije u gotovo stoljetnoj povijesti te predstave.
Kao dječak igrao sam u Pirandellovoj predstavi “Čovik, zvir i kripost”, u režiji i lokalizaciji Vanče Kljakovića, još jednog redatelja kod kojeg je Boris davao svoje najbolje uloge. Jer s njim je trebalo znati – pustiti talent da se razmaše, da improvizira. Tada je bio najjači, tada je bio onaj pravi lik kojeg smo voljeli.
S tom smo predstavom i putovali, a Boris bi na dugim vožnjama uzimao mikrofon, pjevao, imitirao – to mu je bilo u krvi. Nastupao je i na festivalima i koncertima – sjetimo se “Nadaline” ili “Mile non più mile” sa sinom Dinom, još jednim velikim i prerano otišlim umjetnikom.
Autor ovih redaka pamti i gostovanje u Sarajevu tijekom Zimske olimpijade 1984. Nakon predstave, u jednom restoranu okupila se tadašnja estradna elita. Boris je uzeo gitaru, pridružio se i klavir, pa je s prijateljem Milom Tafrom zapjevao splitsku noć usred Sarajeva.
To je bio Boris Dvornik – legenda Splita, kampanel Dalmacije, glumački bard, uspomena djetinjstva i one tondine iz “Borbene ponoćke Malog mista”, čiji se miris miješa s mirisom fritula i ostaje u našim kaletama zauvijek.
Hvala Vam, barba Boris, što smo Vas imali.
