Evo odgledah Svjetsko prvenstvo u nogometu u „najnogometnijoj“ državi na svitu. U biti dok ovo pišem igra se finale, ali ono me ne zanima toliko da ga moram gledat. Naši su treći na svitu po drugi put, a ako na to nadodamo još i drugo misto od prije 4 godine onda smo mi svitsko čudo, al to ionako svi mi Hrvati itekako dobro znamo.
Ovih misec dana je nekako bilo lipo. Bili smo svi nekako zajedno. Nije bilo podjele na MI I ONI.
Pod tim mi i oni mislim u navijačkom svitu. Ok bilo je pojedinih debila koji su svejedno mrzili onoga drugoga jer nije iz njihovog grada ili ne igra za njihov klub već za suparnički, ali takvih je bilo možda jedna mizerna šačica.
Ono bitno za naglasit je da smo bili svi zajedno, od Dalmacije priko Like, Kvarnera, Istre, Zagreba, Zagorja, Međimurja pa sve do Slavonije, bili smo jedna duša jedno tilo za našu reprezentaciju.
Livajin dres u Zagrebu
Malo koja budala je tila da reprezentacija izgubi koju utakmicu, većina je tila da budemo prvaci svita, šta bi vjerojatno i bili da u VAR sobi nisu sidili četri slipca pa su nas malo pokrali da ne bi tamo neka mala Hrvatska, koju ne mogu pronaći na karti svita, opet ušla u finale, a ne daj Bože još i osvojila prvenstvo.
I ajd' bilo je lipo živit ovih misec dana, moga si po Zagrebu hodat u dresu Livaje, a u Splitu u dresu Petkovića (dresu od reprezentacije) i ne dobit batine.
Al jbg svršija je kurvin pir, ta lipota će sad stat do idućeg nekog prvenstva, a do tad se vraćamo na našu kretensku stvarnost MI I ONI.
Mi (naravno ne svi, ali dobar dio) i oni (isto ne svi) ćemo ponovno mrzit jedni druge zbog baluna.
Imamo državicu sa nešto manje od 4 milijuna stanovnika i najveći smo neprijatelji sami sebi. Nama ne tribaju vanjski neprijatelji dok imamo svoje vlastite. I ti vlastiti su deset, ma šta deset, iljadu puta gori od vanjskih. Aj dođi u naš lipi glavni grad Zagreb, kojeg volim i koji mi je lip na svoj način, u hajdukovom dresu, dobit ćeš batine. Ma ne triba niti ić toliko daleko, dobit ćeš batine i u Šibeniku, u Rijeci itd.
Isto je i sa navijačima tih klubova ako u dresu voljenog kluba dođu u drugi grad, Ponavljam u državi u kojoj nas ima malo manje od 4 milijuna mi se koljemo zbog baluna.
Sklop u glavama
U državi u kojoj je u svakoj vladi pola ministara završilo u zatvoru, u državi u kojoj nas političari lažu i mažu oči, dok pritom sebi osiguravaju svoje guzice i to ne samo sebi, već i unucima svojih unkovih unuka mi se koljemo zbog baluna.
Pa je***e koji je to sklop u glavama ljudi? Koje su to fiksacije na jednu sasvim sporednu stvar?
Ono mislim se jel' tim ljudima toliko dobro u životu, da imaju dovoljno love, dobre poslove, para ko blata pa se onako malo ispušu tako da pribiju nekoga ko navija za drugi klub? Ili je to hrpa besposličara i debila koji ne znaju šta bi sa životom, ne rade ništa u svom životu i jedino im je bitno nalit glavetine, možda se usput malo i nadrogirat i potuć se na svakoj utakmici. Stvarno nemam pojma.
Pokušavam sagledat stvari iz svog stajališta, kad je utakmica, psujem, vičem, galamim, al' nemam potrebu nikoga tuć. Da vidim nekoga u Dinamovom dresu u Splitu na rivi nemam uopće potrebu da ga bacim u Rivu, prije bi ga pozva da sidne sa mnom da popijemo po pivu. A sad možda sam ja lud, a ovi drugi normalni, đava će ga znat, to ostavljam vama da sami odlučite, 'ko je tu lud.
"Amo jednostavno bit ljudi"
Meni je žalosno da u Lijepoj našoj ne moš šetat slobodno u majici kakvoj oćeš, ilitiga u dresu u kojem oćeš a da ne strepiš da će te neka grupa debila namlatit. Već sam to spomenija, al ponavljam, ovo se ne odnosi na sve, već na šačicu onih koji će se pripoznat jer znam da većina normalnog svita razmišlja jednako.
Većina normalnog svita ima svoj posa, obaveze i nemaju se vrimena bavit takvim pizdarijama ko u kakvom dresu šeta okolo po državi. Da zaključim ovo na jednostavan način.
U našoj maloj državi NE SMI BIT PODJELA NA MI I ONI kad je u pitanju nogomet, ima nas malo, svakim danom sve manje a mi se natežemo ko pijani sa gaćama sami između sebe.
**bali vas MI i ONI, amo za promjenu bit normalni svit ka šta smo bili ovih misec dana i ka šta smo uvik kad igra reprezentacija.
Amo jednostavno bit ljudi, gledat svoja posla i ne bit sami sebi najveći neprijatelji, jer ako to ne možemo, onda žali Bože rata i branitelja koji su izginili da bi se mi danas u svojoj državi osjećali ko stranci u vlastitoj državi zbog nogometa.
