Roman „Veliki Gatsby“ Francisa Scotta Fitzgeralda na listi najboljih romana s engleskog govornog područja preskočio je jedino Joyceov „Uliks“.
Popularnost djela smještena u dvadesete godine prošloga stoljeća ne jenjava – priča o misterioznu bogatašu Jayu Gatsbyju, zabranjenoj i neprežaljenoj ljubavi, razularenim zabavama, općoj dekadenciji i razbijanju iluzije o američkom snu jučer je premijerno prikazana na splitskom Sustipanu. Leo Mujić, baletni koreograf, pedagog i plesač sa sjajnom međunarodnom karijerom i iskustvima u postavljanju velikih književnih priča u plesni medij (Šeherezada i njezine priče, Ana Karenjina, Gospoda Glembajevi…) i ovaj je put uspio prenijeti duh vremena i emociju u scenski pokret, a ansambl splitskog Baleta još je jednom oduševio svojim nedvojbenim talentom, požrtvovnošću i umjetničkim izričajem.
Uz sjajnu glazbu epohe (Philip Glass, Leonard Brenstein, George Gershwin, Louis Prima, Samuel Barber, Glen Miller, George Whitefield Chadwidsk) na scenu stupa Aaron Kok u ulozi Nicka Carrawaya, svojevrsna naratora ove priče. Fantastičan duet s Aubinom Le Marchandom (Jay Gatsby) nevjerojatno precizno prikazuje odnos (knjiških) likova – Gatsby je misteriozan, čudan, magnetičan, tip vođe, a Carraway znatiželjan, razigran, sanjar, naivan.
Njihove ih suprotnosti ne sprječavaju u tome da postanu prijatelji, što se u plesnoj igri koja nalikuje djetinjim „lupeškama“ itekako osjeti u Le Marchandovim podrškama i Kokovim nevjerojatnim skokovima (moguća metafora za stalno stremljenje višem, u ovom slučaju društvenom napretku). Uz zarazne taktove jazza na scenu stupaju ostali likovi koji će uzburkati radnju – šarmantna Eva Karpilovska u ulozi Jordan Baker, igračice golfa s kojom će se Nick upustiti u površnu vezu i predivna okosnica ljubavnog trokuta, Hazuki Tanase u ulozi Daisy, Gatsbyjeve neprežaljene stare ljubavi. Daisyna supruga Toma Buchanana sjajno je utjelovio Ivan Boiko, udahnuvši mu svojim pokretima i gestama dašak naglosti, sirove muškosti, ali i želje za iskrenom ljubavlju.
Tomovu ljubavnicu Myrtle, neodoljivu zavodnicu čiji pokreti zapanjuju ljepotom, živopisno je interpretirala Irina Čaban Bilandžić, a njezina supruga kojega će tragedija dovesti preko ruba je plesalo Scot Baldie.
Ansambl splitskog Baleta od Sustipana je uvjerljivo napravio New York. Ljepota je kolektivnih scena u tome što zabave pune smijeha, površna zavođenja, alkohola i moralnih posrtanja nisu djelovale isforsirano, tehnički kruto ni opterećeno tradicionalnim formama.
Plesači svih generacija uskakali su u različite cipele (čak i doslovno – od baletnih špica do štikli), svatko je dobio svojih pet minuta za prikaz određene figure, raspoloženja ili karakterne crte (vrckavosti, pretencioznosti, zavodljivosti). Mujić je (uz dramaturga i asistenta koreografa Balinta Rauschera) unio zanimljive elemente poput akrobatskih skokova, charlestona, imitacije manekenskog hoda (u posebno pamtljivoj izvedbi Daniela Hoeka kao barskog plesača) i općenito pokreta koji balansiraju između zavođenja i potpune raskalašenosti.
Čak je i psić Chupi suvereno prošetao pozornicom u sceni koja je izgledala kao da smo ušetali u film. Velike pohvale ovaj put moraju ići kazališnim frizerima i šminkerima koji su odradili izvrstan posao sa zalizanim loknama, istaknutim očima, trepavicama i tamnim ruževima 20-ih, što je dalo poseban pečat upečetaljivim, sjajnim kostimima (Manuela Paladin Šabanović) koji su pokazali skok u ženskoj modi – iz glomaznih haljina s puf-rukavima počelo se eksperimentirati s ravnom siluetom, otvorenim haljinama, trakama i ukrasima za kosu, biserima i šljokicama.
Scenografija (Stefano Katunar) u maniri „manje je više“ bila je pun pogodak – stolice, stolovi i nešto cvijeća u barskim scenama bilo je dovoljno za kolorističko upotpunjivanje, a ne previše za nepotrebnu gužvu u ionako velikim kolektivnim scenama. Iznad pozornice postavljen je simbol Gatsbyja u svim medijima – sat, predmet naivne iluzije glavnoga lika da može upravljati vremenom, pogotovo vremenom koje je razdvojilo njega i Daisy.
Osim nedvojbena plesnog umijeća splitskog ansambla, solisti su opet pokazali da su izuzetno glumački talentirani. Karpilovska i Kok dali su jasno naslutiti simpatije u nastajanju, Boiko i Tanase i tijelima i licima posreduju dramatičan početak raspada bračne priče, a Aubin Le Marchand jednako je dominirao scenom i sam, kao bogataš koji naslućuje da će propasti u neshvaćenosti, i u paru s Tanase gdje je izgledalo kao da se pred nama pleše najveća ljubavna saga svih vremena, bez publike, Jay i Daisy sami na svijetu.
Komplicirane ljubavne priče dale su naslutiti tragediju, izvrsni scenski rekviziti poput automobilskog volana i zasljepljujućeg svjetla (oblikovanje Aleksandra Čavleka), uz dramatični crescendo i uvjerljivu glumu šoka i nevjerice cijeloga ansambla u trenucima Myrtleine smrti i konačnog obračuna nakon nje nešto je što publika zaslužuje sama vidjeti, čuti i interpretirati.
Ne dogodi se često da balet tako izvrsno poprati siže romana, a da plesači ne samo u svojoj niši, nego i glumački oduševe gledatelje i izazovu u njima bujicu emocija. „Veliki Gatsby“ u tome je uspio – nije se moglo poželjeti ljepše, upečatljivije i dojmljivije zatvaranje Splitskoga ljeta.
