Prvi roman Renata Baretića "Osmi povjerenik" zadržao je pažnju javnosti i nakon 15 godina, jer je istoimeni film ponovio uspjeh njegove knjige. Morski.hr je razgovarao s autorom o imaginarnom otoku Trećiću, nagrađivanom romanu prvijencu, životu i poveznicama fikcije u knjizi sa stvarnošću koju živimo.
Radnja Osmog povjerenika odvodi nas na najudaljeniji naseljeni hrvatski otok Trećić. Tamo naoko sve savršeno funkcionira bez organa vlasti. Država uporno šalje povjerenike da vlast uspostavi, ali bezuspješno. Pojavljuje se po kazni i osmi Vladin povjerenik sa samo jednim zadatkom: organizirati izbore i uspostaviti legalnu lokalnu vlast. Ali, na Trećiću je sve drukčije…
Renato Baretić je za roman osvojio nagrade K. Š. Gjalski, V. Nazor, A. Šenoa, I. G. Kovačić i “Kiklop” za najbolju proznu knjigu postao je najnagrađivanija domaća knjiga. Kazališna predstava po ovom romanu postavljena je u HNK Split, u prosincu 2005. godine, a film puni kino dvorane. Knjigu toplo preporučamo, a sad čujmo što autor kaže.
Drugić – preblizu, Kvatrić – zagrebački, Petić – preblizu talijanskoj obali…
Prvić, Drugić… pa Trećić… a onda i OSMI povjerenik. Zgodna igra brojki koja je pretpostavljam u začetku imala neku simboliku?
– Nikakva mi posebna simbolika nije bila na pameti. Znam za dva stvarna Prvića, pa sam svoj izmišljeni otok prvo nazvao “Drugić”, ali mi je to onda zazvučalo nekako preblizu obali. “Četvrtić” mi je zazvučalo prenategnuto, “Kvatrić” odveć zagrebački, “Petić” mi je bio već preblizu talijanske obale, tako da sam stao na Trećiću. Em lijepo zvuči, em se lako pamti, em je praktičan za dekliniranje, em je uvjerljiv za sugeriranje prostorne udaljenosti.
Slično je i s rednim brojem povjerenika. Vagao sam kojeg odabrati, a da bude uvjerljiv protok vremena kroz koje se samostalna Republika Hrvatska trudila oko Trećića. Sedam neuspješnih povjerenika kroz trinaest godina, to mi se nekako činilo dobrim omjerom - kazao je Baretić za Morski.hr.
Osim što je iza Drugića, gdje je taj zamišljeni Trećić u Jadranu? Meni recimo Susak pada na pamet, ali… je li Vas baš neki konkretan otok asocirao na mjesto radnje?
– Svakome tko ga zavoli, Trećić je točno tamo gdje si ga sam i poželi. Srećom ili nažalost, ne znam ni sam, na Susku i na Lastovu bio sam tek nakon što je roman objavljen, a to su dva otoka koji mene privatno najviše podsjećaju na Trećić, skroz su me raspametili, u najpozitivnijem smislu. Ali “stvarni” Trećić, to su oni otoci koje sam posjećivao prije pisanja, i od svakog ukrao pomalo.
Iz knjige se da iščitati da su stanovnici Trećića, najfinije rečeno, čudni i prilično tvrdoglavi. Jesu li otočani zbog izolacije i u prirodi takvi?
– Ne bih koristio preteške pridjeve, ali da su otočani posebni, malo više “svoji” od nas kopnenjaka, to je nemoguće poreći. Zato ih i volim.
Jesu li ti fikcijski povjerenici koje Vlada šalje na otok simbol neke naše političke današnjice?
– Pa i nisu baš. Oni su svi, nakon neuspješne misije na Trećiću, nestali i iz politike i iz javnosti uopće. U našoj pak svakodnevici pak nijedan javni neuspjeh ne eliminira automatski nijednog nesposobnjakovića, lupeža ili nasilnika iz sfere javnog utjecanja.
U Zagrebu je lakše naći posao, ali u Splitu je lakše raditi
Vi ste iz Zagreba završili na moru. Osjećate li se ponekad kao Osmi povjerenik?
– Ni najmanje. Kad bismo stavili sve na vagu, odluka da preselim u Split bila je možda i najmudrija stvar koju sam učinio u životu, ma koliko se u ono doba činila suicidalnom.
Stoji li ona teorija kako se čovjek lakše navuče na fjaku nego na pomalo germanske radne navike sjevera?
– Nije stvar u fjaki, nego u opuštenijem pristupu poslu. Stoput sam već rekao: u Zagrebu je lakše naći posao nego u Splitu, ali u Splitu je lakše raditi.
Film je kao i Vaša knjiga kod publike postigao veliki uspjeh. Koliko doista prati Vašu izvornu misao kao autora knjige?
– Najljepši komentari koje sam čuo svode se na rečenicu: različiti su, ali dojam nakon gledanja isti je kao i nakon čitanja. Film je dakle, da se izrazim po starinski, nastavak romana drugim sredstvima. I iskreno sam sretan zbog toga.
I na kraju, prvijenac pa bum! Očekivano?
– Ma kakvi… Sto sam puta zastajao u pisanju i pitao se – ma dobro, bi li ovo uopće ikome moglo biti zanimljivo? Dogodilo se, međutim, da se oko romana slažu i kritika i publika i žiriji, što u nas baš i nije čest slučaj. A činjenica da cijeli niz kolega sada, nakon izlaska filma u kojemu sam zaslužan samo za predložak i ni za što drugo, želi sa mnom raditi intervju vezan uz knjigu govori mi da je taj roman i dalje, skoro 15 godina od izlaska, itekako živ. Vjerojatno će me i nadživjeti, što je dobra vijest za nasljednike mojih autorskih prava - zaključuje Baretić za Morski.hr.
