Ansambl splitskog Baleta ovu je sezonu zatvorio izvedbom Venatus/Migrations u koreografiji Aarona Koka, a mi smo, prigodno, ulovili jednoga od mnogobrojnih „naših stranaca“ u splitskom HNK-u, talentiranog plesača Aubina Le Marchanda. Mladi se Francuz u splitskim redovima odmah nametnuo kao marljiv radnik i veliko pojačanje, a njegovo je lice uoči premijere „Onjegina“ Vasilija Medvedeva krasilo čitav grad. Kako je sve počelo, kako izgleda život baletana i što u ovim umjetnosti nesklonim vremenima motivira umjetnike da zdušno šire svoje čarolije – pročitajte u nastavku.
Kada je počela Vaša plesna karijera i zašto ste odabrali baš balet?
Počeo sam plesati sa sedam godina, ali to je priča koje se vrlo živo sjećam jer su sve prijateljice u mojoj skupini predškolaca išle na sate baleta, a ja sam bio sâm pa sam im se priključio…
Dakle, to je u početku bila priča „nemojte me ostaviti samoga“?!
Ha-ha, moglo bi se tako reći. S devet godina otišao sam u Ballet de l'Opéra national de Paris, ali nakon nekoliko godina prestao sam s plesom. Prvo zato što sam bio ozlijeđen i zbog boli u kukovima više nisam htio plesati, a istovremeno sam se počeo baviti glazbom, svirao sam trubu. Kad sam bio stao s baletom imao sam trinaest godina i novu zanimaciju – metal bend u kojem sam svirao gitaru.
Recite nam iskreno, jeste li zbog te gitare najpopularniji muškarac u Baletu HNK-a?
Vjerojatno (smijeh).
Što je naposljetku presudilo da se vratite plesu?
Imao sam oko 16 godina kad sam opet počeo plesati. To ne znači da više ne želim biti glazbenik jer ću sigurno nekad biti, ali zbog sasvim očiglednih prirodnih i zdravstvenih razloga, ples mora biti prvi na redu.
Kako se na Vašem plesnom putu dogodio Split?
Krenulo je preko Pariza i Bordeauxa, a zatim sam trebao završiti u Oslu, u Norveškoj, no sve se zakompliciralo zbog korona virusa. Prošle godine početkom travnja došao sam u Split. Bio sam poslao upite u barem 15 kazališta, a ravnatelj Baleta Ilir Kerni nazvao me odmah sutradan i pitao hoću li se priključiti splitskom ansamblu. Bio sam jako iznenađen, ali i sretan, naravno.
Jeste li upoznali svoj novi grad, ljude, općenito život u Splitu?
Ne koliko sam trebao. Uvijek mi je u glavi da sam došao raditi, ali znam da bih trebao posvetiti neko vrijeme istraživanju, vidjeti kakav je život, ljudi, more… Stvar je u tome što sam ja, i kad nisam na probama, potpuno usredotočen na probe.
Budući da ansambl većinom komunicira na engleskom, jeste li uspjeli naučiti koju riječ hrvatskog?
Nešto sitno. Kava, može kava, ha-ha, to znam!
Možda „pomalo“?
Pomalo, tu sam riječ čuo na probama, ali nisam znao što točno znači.
Čini se da niste baš splitski tip u tom smislu i da „pomalo“ nije odlika Vašeg pristupa radu…
Da, nisam „pomalo“ tip, očito. Volim kad se radi marljivo, produktivno, baš „hard working“.
Kako izgleda Vaš tipičan dan u splitskome Baletu?
Najčešće krećemo oko 10 sati pa treba doći malo ranije da se spremimo. Slijedi zagrijavanje i proba čija duljina varira ovisno o tome što pripremamo, ali recimo da smo gotovi oko 14 ili 15. Često imamo i večernje probe između 18 i 20 sati.
A kako izgledaju pripreme za izlazak na pozornicu?
Ah, taj dio kad ja moram mirno sjediti, a najradije bih istrčao na pozornicu, ha-ha! Još ta moja problematična kosa… Naravno, svi želimo da sve planirano, odjeća, šminka i frizura izgleda kako treba, i to je bitan dio cjelokupne izvedbe. Kolegice, doduše, prolaze puno veće pripreme, kod njih taj proces počinje dva sata prije nastupa.
Nedavno ste premijerno odradili spektakularnu koreografiju Vasilija Medvedeva – Onjegin. Dojam je da se radilo o izuzetno zahtjevnoj izvedbi, kakve su Vaše impresije?
Meni je bilo izvrsno, volim kad se radi punom parom i naviknut sam na takav raspored. Nije lako, ali dali smo sve od sebe i publika je prepoznala taj sjajan projekt.
Kako su Vaši bližnji reagirali na tu važnu ulogu?
Bili su ponosni, roditelji su čak i došli na premijeru. Vjerujem da je zapravo najveća razlika bila u tome što sad više nisam dječačić iz Orašara – nego glavni lik oko kojega se vrti čitava radnja.
Kakav je osjećaj vidjeti svoje lice na plakatima po cijelom gradu?
Koreograf Stanislav Fečo rekao mi je: „Ti si kao spam! Dođeš u kazalište i eto te s jedne strane, prođeš s druge strane i opet tvoje lice!“ Kakav je osjećaj? Pa sretan sam. To je taj zvjezdani trenutak za koji će svaki iskren plesač reći da živi. Ne kažem da sam najbolji i najveći, ali osjećao sam se kao zvijezda, ljudi su me počeli zaustavljati, fotografirati se sa mnom… To je ono što daje dušu tvojoj izvedbi i pomaže da plešeš bolje.
Dakle – dobro se nosite sa svojih 5 minuta slave?
Pitanje je što je slava… Da, uživam u kontaktu s ljudima kojima sam nakon Onjegina postao prepoznatljiv. Ali zaludu zaustavljanje na ulici ako kazalište neće biti puno. Mi želimo da publika vidi naš ples, da se radi na tome da kazalište bude puno, da plešemo što više i raznolikije, da imamo pune ruke posla i mnogo prilika da zablistamo. E, to je onda slava ili kako god da nazovemo, sve je ostalo sporedno.
Koji je Vaš najveći profesionalni strah?
Da ljude nije briga za ono što radiš. Da će pljesak utihnuti prije nego što odeš s pozornice. Grozim se toga. I s takvih mjesta umjetnici bježe.
Koga biste izdvojili kao svoj uzor u umjetničkom djelovanju bilo koje vrste?
Na umu mi je francuski pjevač Johnny Hallyday, umro je prije nekoliko godina. Bio je velika zvijezda u Francuskoj, nedavno sam gledao dokumentarac o njemu. Oduševio me i on bi svakako mogao biti pjevački uzor i poticaj. Čak planiram odraditi koji sat pjevanja, vjerujem da će mi naš maestro Veton Marevci, ja ga zovem „my man“, u tome pomoći. Plesački su mi uzori Nureyev i Baryshnikov, iako, nije stvar samo u plesnoj tehnici – oni su imali taj neki zvjezdani faktor X, tomu težim.
Da niste plesač, bili biste…
Umjetnik. Glazbenik, pjevač, glumac, sve me to zanima. Nisam se ograničio na ples kao na jedino područje koje me definira, a umjetnost je toliko raznovrsna i prekrasna. U Francuskoj se bila pojavila prilika da zaigram u jednom filmu, nažalost, propala je, a razmišljao sam čak i o tome da budem mađioničar, time su mi se roditelji bavili. Moglo bi se reći da smo obitelj izvođača. Tijekom korone sam s nekoliko plesača izišao na ulicu i izvodio trikove, samo da se nešto događa, da nešto izvodimo. Bilo je to sjajno iskustvo.
Posljednja je ovosezonska izvedba Venatus/Migrations, zanimljiva koreografija Aarona Koka s kojom se šarolik ansambl Baleta, vjerujemo, može sjajno poistovjetiti. Što nam pripremate nakon toga?
Jedno atraktivno iznenađenje za Splitsko ljeto, ubrzo ćete saznati, vjerujem da će publika biti oduševljena.
Jesu li Vas ozljede, osim tinejdžerskih koje ste već spomenuli, zaobilazile u karijeri?
Bilo je ozljeda. Gadnih uganuća gležnja, ozljede ligamenata, zgloba… Prolazio sam strogo kontroliranu rehabilitaciju i, srećom, vratio se za tri mjeseca. Ozljede se događaju. Ponekad čujete priče o umjetnicima koji tulumare do 5 ujutro pa dođu na probu, naravno da je tada rizik ozljede veći. Ja riskiram jer ponekad tražim previše od sebe, takav sam, radije ću se preforsirati nego odraditi polovično.
Je li Vam Onjegin najdraža uloga i u kojem se liku još želite vidjeti?
Onjegin je stvarno bio inspirativan, i pripreme i sam nastup. Stanislav Fečo oduševio me u procesu pripreme, svi smo uživali, to je kompleksan lik i koreografija koja osvaja. U kojem se još liku želim vidjeti? U svima! Želim iskoristiti sve mogućnosti koje mi se pruže! Jednom kad iskusiš kako je to biti nositelj glavne uloge, naravno da želiš nastaviti u tom smjeru i napredovati, sve bi ostalo bilo nazadovanje. Ako bih baš morao izdvojiti jednu ulogu koju želim plesati, bio bi to Spartacus, to bi vjerojatno bilo divlje i uzbudljivo iskustvo.
Imate li kakav savjet za umjetnike, pogotovo plesače, kad se dogode trenuci krize? Kako ih prebroditi?
Mišlju da je sve moguće. Meni je naš ravnatelj Ilir Kerni dao priliku i došao sam iz ničega do svega, tako ja to gledam. A što mi je misao vodilja – fokus. Uvijek i svugdje, fokusirajte se na svoj posao. Balet je umjetnost repetitivnosti, ali treba raditi na tome da svaki pokret koji ponavljaš uvijek bude bolji. Vjerujem da takav rad dovodi do ostvarivanja svih snova.
