Završne predstave glumačkog studija Kazališta PlayDrama već su odavno prerasle premisu da će ih pohoditi samo roditelji i prijatelji glumačke postave na pozornici. Studiozan rad koji se proteže ne na mjesece, nego na godine i ovoga je lipnja urodio divnim plodom, i to na vrlo zahtjevnom naslovu. Voditeljica studija i redateljica Lara Jerončić, uz dramaturga Elvisa Bošnjaka, pred svoje je mlade glumce u nastajanju stavila izazov Sofoklove „Antigone“, antičkog klasika koji je već dugo dio lektirnoga kanona. Tebanska princeza Antigona, koja je svojim stavljanjem moralnih načela ispred kraljeve naredbe postala simbol otpora i tragične junakinje, intrigantan je izbor za mlade čiji je jezik i stil daleko od heksametara antičkih tragedija.
Međutim, baš jeziku koji je sjajna skupina mladih izvrsno savladala, poštujući metriku izvornika u zvučnoj dikciji, dugujemo prvi pljesak. Kreativni se tim u scenografskom smislu odlučio ne na minimalizam, nego na potpunu ogoljelost glumaca – oni su scena, oni su pokret, oni su Teba i grobnica. Samim je time velik fokus preusmjeren na njihovu pojavu. Kostimi Ane Marin vrlo su funkcionalna i vizualno prikladna alternativa klasičnoj odjeći, nježne boje pijeska i kroja koji evocira antiku, a valja pohvaliti i činjenicu da su mlade glumice u ansamblu imale lijepe frizure pune pletenica, također po uzoru na antičke više staleže. Ondje gdje je scenografija mogla biti nedostatak – scenski su pokret (Anja Ostojić), glazba i oblikovanje tona (Željana Cvitanović) i svjetlo (Lucijan Roki) odradili nevjerojatan zadatak.
Glazba je od samog početka bila iznimno emotivna, potresna, često i uznemirujuća, a s njom je korespondirao sjajan scenski pokret, na trenutke toliko ekspresivan da je mahom mlađa publika ostala poprilično začuđena. Naime, pokret u službi emocije nije bio nimalo suptilan (taj je dio pripao mimici) – on je stalno propitivao različita stanja likova u kriznim situacijama – ratu, krivnji, samoobrani. Svjetlo je iznimno uvjerljivo pratilo priču, metaforički bacajući crvenilo krivnje u prvi plan, ili tragiku gubitka mladih života kroz fokus na odbačene bijele ruže u nevjerojatnoj posljednjoj sceni koja je čitavo gledalište ostavila bez daha.
Najvažniji je dio predstave glumačka interpretacija kroz viziju mladih glumaca
Pošteno je spomenuti da će se ona vjerojatno razlikovati od pojedinačnih iščitavanja lektirne „Antigone“, pogotovo s obzirom na to da se glumačka postava mijenja. U izvedbi koju smo mi gledali glavnu je junakinju tumačila Ula Reić, njezinu sestru Izmenu Margarita Ivančević, a okrutna kralja Kreonta Marin Vuletić. Njih su troje vrlo atipičan i hrabar izbor za Sofoklov trojac. Ula Reić svoj je nastup počela s vidljivim strahopoštovanjem prema liku, u kontrastu s Margaritom Ivančević koja je suvereno ušla „in medias res“ – poprilično neočekivano kad se u obzir uzme da Antigona tvrdoglavo odlučuje dostojanstveno pokopati brata usprkos kraljevoj zabrani, a Izmena je prestrašeno i pomalo kalkulanstki odgovara od toga nauma. Međutim, Reić je s vremenom lijepo gradirala svoj rast, pretvarajući prestrašenu djevojku na mjestu zločina u odlučnu i pamtljivu heroinu, a Ivančević je od prve do posljednje sekunde održala sjajan intenzitet, osjećaj za pokret i mirnu, fluentnu dikciju. Sjajni Marin Vuletić u ulozi Kreonta napravio je ono što kroz lektiru vjerojatno nećete iščitati – „pojeo“ je pozornicu, njegova je ekspresija u kombinaciji s dinamikom glumačkog izraza toliko krala pozornost da su mnogi mladi komentirali da su prvi put „Antigonu“ sagledali kao djelo koje se, zbog duboke tragike kraljevskog krivca, moglo zvati i „Kreont“. Ne znamo je li to kreativnom timu bila namjera, ali nimalo ne šteti (re)interpretaciji djela u kojem kralj koji svoju nesuđenu snahu osuđuje na smrt istovremeno gubi i poštovanje i nju i voljenog sina i suprugu.
Na kraju, svatko tko pokuša uprizoriti „Antigonu“ svjestan je nevolje u kojoj neki likovi naprosto imaju mnogo teksta nauštrb drugih, a PlayDrama ima „problem“ toga što jednako angažirano i uvjerljivo nastupaju i Hemon i Glasnik i apsolutno svi članovi kora. Nema pozadinskih statista, nema slabih karika, nema nepamtljivih. To je njihova velika kvaliteta i pobjeda – kompaktnost i neupitan talent svih tih mladih ljudi na pozornici. Mirela Banić, Nikolina Domuzin, Margarita Ivančević, Toma Kovačević, Luka Kožul, Ula Reić, Luka Šajin, Damjan Šarić, Roko Tomić, Duje Vlasteličić, Marin Vuletić i Žana Vuletić imena su koja će se, iskreno se nadamo, izboriti za svoje mjesto pod glumačkim suncem i nastaviti razvijati svoj neupitan talent. Kroz „Antigonu“ su to uspjeli uvjerljivo, s poštovanjem prema klasiku, a opet potpuno na svoj način – sa stilom.
