Svestrani zagrebački umjetnik - slikar, pjesnik i glazbenik - Borna Šercar jedan je od rijetkih koji svakim područjem kojim se bavi uspijeva doprijeti do publike. Diplomirani je akademski muzičar i profesor udaraljki koji je svoje instrumentalističko umijeće potvrdio svirajući u raznim sastavima. Nestvarne su, primjerice, njegove izvedbe djela klasične glazbe na staklenkama, što on naziva flashophone, a to je tek jedan dio njegova stvaralaštva. Važna je i njegova suradnja s Josipom Lisac, kao i s Jazz orkestrom HRT-a, Simfonijskim orkestrom HRT-a, Zagrebačkom filharmonijom, Hrvatskim baroknim ansamblom, Orient Exprestom i orkestrom HNK-a. Kao član sastava Zagreb Jazz Portrait, u kojem svira više od petnaest godina, javio se i kao autor. Za taj je sastav, u suradnji s Mariom Igrecom, napisao skladbe „Mountain Without the Top”, „Quest”, „The River of Fire”, „Only God Can Create Three” i „Bjeloglavi sup”. Osim kao autor glazbe za jazz-sastave u kojima svira, sklada za animirane filmove i kazališne predstave Zagrebačkog kazališta lutaka, HNK-a Rijeka, HNK-a Split, Gradskog kazalište Žar ptica, Narodnog pozorišta Tuzla i druge.
Najvažniji autorski doprinos dao je skladbama i obradama što ih je priredio za sastav Borna Šercar's Jazziana Croatica. Zahvaljujući skladbama što ih je snimio na prvim trima albuma sastava, koje su naišle na odobravanje ne samo u hrvatskim jazz- krugovima, dobio je nagradu „Miroslav Sedak Benčić” HDS-a za autorsko stvaralaštvo na području jazza. Sastav je utemeljio 2009. godine s namjerom da očuva i na suvremen način predstavi hrvatsku glazbenu baštinu koristeći, unutar jazz-idioma, svu raznolikost, regionalnu i žanrovsku, od šokačkih pjesama, rera i gangi preko međimurske i dalmatinske glazbene tradicije do klasike, radi stvaranja autentičnog i specifičnog zvuka. Ovakav način promišljanja za rezultat je imao drukčiji pristup jazzu - autentičan, hrvatski. To je potpuno uigran sastav koji svira poletno i uvjerljivo, spreman na inovativan istup, istraživanje i stvaranje nove glazbe. Naime, kako bi ostvarili ovakvu organsku međuigru raznih stilova, glazbenici su primorani istupiti iz konvencija svojeg primarnog žanrovskog okružja i posvetiti se proučavanju drugih stilova i glazbenih djela, prodrijeti u njihovu suštinu, riješiti se banalnog i izvući suštinsko. S tim je sastavom, u kojem su uz njega na početku svirali saksofonist Vojka Jocić, pijanist Zvjezdan Ružić i kontrabasist Tihomir Hojsak, a u nekim su im se izvedbama pridruživali gosti, snimio tri CD-a: „A Little Book of Notes”, „Nehaj” i „Borna Šercar's Jazziana Croatica Big Band”. Budući da su nakon toga spomenuti članovi Jazziane pokrenuli vlastite projekte, sastavu, u kojem je ostao Jocić, priključili su se gitarist Elvis Penava i klavijaturist Hrvoje Galler koji ima dvostruku ulogu - istodobno svira Rhodes klavir i bas na električnim orguljama. Poslije su im se pridružili klavirist Borna Pehar i kontrabasist Hrvoje Kralj. Iako se dogodila promjena u postavi, sastav nije odstupio od Šercarovih osnovnih zamisli i koncepta.
Sastav, između ostalih, izvodi Šercarove skladbe nadahnute hrvatskom klasičnom i etno glazbenom baštinom. Riječ je o prepoznatljivim djelima koja Šercara potvrđuju kao važnu osobnost hrvatske glazbe. U suradnji s članovima sastava napisao je skladbe „New Red Dwarf”, „Bread Of Stone”, „Nostalgia”, „Kolo”, „Soko Loved Him”, „Rakia” i „Balkanika”, a samostalno skladbe „Burence”, „Limbora”i „Vaganac”. Skladbu „Playing the Victim” izvorno je napisao za istoimenu predstavu redateljice Saše Broz nastalu prema tekstu Vladimira i Olega Presnjakova, „Nehay”, a skladbu je ostvario s istaknutom udaraljkašicom Ivanom Bilić koja ovom prigodom svira marimbu. Za „Melancholy” dobio je nagradu Porin, a ostvario ju je u suradnji s harfisticom Dianom Grubišić Ćiković. Izvodi i skladbu „Intrada/Ritmico” koju je upravo za Jazzianu Croaticu, vodeći računa o glazbenom pristupu sastava, napisao Miljenko Prohaska.
Kad je riječ o fascinaciji hrvatskom baštinom, Šercarov je pristup blizak konceptu putopisa. Nadahnjuje se hrvatskim krajolicima, povijesnim događajima, pričama, mitovima, legendama, situacijama i prirodnim fenomenima tipičnim za hrvatsku baštinu. Kao da maštajući skače od planine do planine, od obale preko mora do otoka pa nazad po dolinama punih jezera i senzacionalnih rijeka kao što su Zrmanja, Dunav ili Krka. U ovoj glazbi slušatelji kao da plešu s vješticama s Kleka, bude okamenjenog diva, bore se s velebitskom burom koja ne dopušta jasan pogled na otoke Rab, Krk, Pag, Olib, Silbu, ali istovremeno pročišćava, odagnava suvišne i nevažne misli, dok glava puca od vatrometa okusa i sladostrašća kad zagrizete u rapsku tortu pokušavajući nešto pametno razgovarati s pastirom Lodom na Braču, na brodu prema Velom Ratu uživate slušajući Vladimira Nazora gledajući potopljeni brod koji cijeli krajolik boja nekom elegičnom, izgubljenom, a lijepom poviješću…
Jazz-glazbenici, članovi Jazziane, svoju skladateljsku nadarenost i vještinu iskazuju i u obradama djela drugih autora kojima udahnjuju svoju osobnost. Tako i Šercar svoj autorski potencijal ostvaruje u jazzističkim obradama stilski oprečnih djela, od onih iz klasičarskog miljea preko dalmatinske tradicijske do domoljubne glazbe, primjerice u simfonijskoj pjesmi „Sunčana polja” Blagoja Berse te operi „Ero s onoga svijeta” Jakova Gotovca, narodne skladbe „Marjane Marjane”, koju je prvi zapisao Ivo Tijardović, „Seh duš dan” Blagoja Berse na tekst Vladimira Nazora koju je otpjevala Tamara Obrovac, međimurskoj narodnoj pjesmi „Vuprem oči” koju je otpjevala Josipa Lisac, ali i domoljubnoj pjesmi „Bojna Čavoglave” pjevača Marka Perkovića. Bez obzira na to o kojoj je pjesmi riječ, on ih je obradio na poseban način svojstven glazbenicima suvremenog jazza, pokazavši da prati svjetsku jazz-scenu i da tu glazbu promišlja kao idiom koji je podložan promjenama, nadogradnji i obogaćivanju, što su karakteristike stila od samog početka djelovanja njegova sastava.
Maštovita, skladateljski autentična i uvjerljivo odsvirana, Šercarova je glazba zaslužila postati predstavnikom hrvatskog kulturnog stvaralaštva u svijetu. Njegove su skladbe već pronašle put do inozemne publike i kritike. Sa sastavom Borna Šercar's Jazziana Croatica izvodio ih je na koncertima u klubu Porgy&Bess u Beču, Bartok hallu u Budimpešti, Teatru Verdi u Trstu, na UCLA-u u Los Angelesu gdje su članovi održali i glazbenu radionicu u sklopu Monk Institutea te na festivalu JazzyColors u Parizu.
U novije vrijeme putuju i koncertiraju zajedno s umjetnicima iz ansambla LADO koji su s Jazzianom Croaticom snimili album „Untamed”. LADO je idealan izbor za ovaj projekt jer već sedamdeset i četiri godine prikuplja, istražuje i izvodi umjetničke obrade bogate hrvatske glazbene i plesne tradicije. Pod vodstvom umjetničkog direktora Krunoslava Šokca i muzičkog direktora i dirigenta Bojana Pogrmilovića, snimali su i na koncertima nastupaju violinist Marko First, harmonikaš i klarinetist Mladen Kosovec, gajdist i blok flautist Stjepan Večković te pjevačice Anita Huđek, Doroteja Juratović, Klara Kašnar, Mateja Kovačević Kos, Ina Milačić, Jana Radić i Kristina Opačić Vrućina. Riječ je o vrhunskim umjetnicima koji s lakoćom i razumijevanjem tumače Šercarove zamisli. Uz njih je Jazziana ostvarila novi glazbeni jezik koji donosi spoj umjetničkog pristupa narodnoj glazbi nadahnutim napjevima s jazzistički obojenim intervencijama u tu istu tradiciju. To se odnosi na skladateljski, aranžerski i izvođački segment ostvarenja. Naime, Borna Šercar je kompletan autor svih djela: skladbi, tekstova i aranžmana. Riječ je o duboko promišljenom glazbenom djelu koje je nastalo na osnovi dugogodišnjeg sveobuhvatnog istraživanja, umjetničke domišljatosti i izvedbene razigranosti.
