Hajduk je jučer odigrao najbolju utakmicu sezone. Slavio je 3:0 nad Goricom te postao 'jesenskim prvakom'. Dojma smo da je trener Mislav Karoglan kroz nekoliko posljednjih utakmica pronašao kvalitetna rješenja na svim pozicijama, u svim vremenskim intervalima utakmice i kada se tiče svih taktičkih solucija unutar te iste utakmice.
Ipak, cilj je daleko, a prepreka mnogo:
4) IGRAČIMA KOJI IGRAJU SAMO DISCIPLINA MORA BITI PRIORITET:
Karoglan kao da je dobio startnih 11. Vratar kojeg se nebi postidjele ni ekipe iz lige prvaka, jednako kao i stoperski par. Odlični Sigur desno i Diallo lijevo, koji igra na Melnjakovom nivou. Tri prava ratnika u sredini, odlični Sahiti, kapetan Livaja kao razigravač na toj „lažnoj devetci“, a evo i Dajaku na lijevom krilu koji je jučer odigrao utakmicu sezone.
Ipak, ova ekipa je i dalje radna ekipa i u trenutku kada bilo tko izuzev možda Livaje upadne u zamku „sad sam izborio sastav i lako ćemo“, upravo tada i na toj poziciji možemo očekivati probleme i lošiju izvedbu. Da, startnih 11 je tu i nije ih nužno loše imati, ali to sa sobom mora nositi jednu odgovornost, a to znači da svaki igrač Hajduka mora od sebe tražiti više i bolje u nastavku sezone, kako bi tamo i ostao, jer Hajduk raspolaže sa 18 do 20 ozbiljnih nogometaša.
3) IGRAČI „RADNICI“ NE MOGU DOBIVATI NA RUTINU ILI „NA TALENT“:
Kada vidimo koliko brzo Hajduk dolazi u „reposjed“ po izgubljenoj lopti, kada vidimo koliko Hajduku fali, onda kada ga nema, jedan Filip Krovinović, koji je uz Livaju već par godina srce i duša ove ekipe, zaključak je jako jasan. Ovaj Hajduk nema toliko talenta da može dobivati na rutinu. Nitko ne kaže da ovi igrači nemaju talenta, da ne vrijede. Ne! Njima su samo forte fokus, „fajt“ i egzekucija dogovorenih zadataka. Takve, radne, ekipe je najteže pobjeđivati. Dakle, svakom igraču, svaka utakmica u njenoj pripremi mora biti „finale“. Ona koja to ne bude, biti će mučenje. Ova poluezona nas je to jako dobro naučila.
2) „SINDROM DRUGOG POLUVREMENA“ KAO LATENTNA OPASNOST:
Sam trener je jako kvalitetno detektirao problem ulaska u drugo poluvrijeme, što je naglasio u izjavama prije utakmice. Da ne nabrajamo utakmice, bilo ih je dovoljno proteklu jesen. Možda je ona u Osijeku najbolji primjer, ali nije jedina. Pitajte tenisače profesionalce, pitajte balotaše amatere. Razlike nema. Svaka utakmica je teška u pripremi, mentalna potrošnja visoka. Igrači Hajduka utakmicu slome u prvih 45 minuta, povedu u većini slučajeva 1:0, a onda se desi „komfor zona“, dok imate protivnika koji se prezbraja u svlačionici i izlazi u „desperation modu“ vani. Jedno je „slomiti poluvrijeme“, nešto potpuno drugo je slomiti utakmicu. Ranjeni protivnik je najopasniji i otvor drugog seta ili drugog poluvremena je iznimno važan dio utakmice. Kao što je to Karoglan to učinio protiv Gorice u Splitu, igrače mora nakon svakog prvog poluvremena dodatno osvještavati o zadržavanju levela koncentracije, motivacije i borbenosti. Igrači Hajduka to imaju, oni jesu ti, ali su ti samo i jedino kada su 100 posto u svakom trenutku utakmice. Sve ispod toga je malo i svaki puta kada se na poluvremenu ne dogodi „remobilizacija“ Hajduk će imati probleme sa ostalim ekipama u ligi. Igrači u drugo poluvrijeme moraju izići svjesni kakav ih protivnik čeka idućih 20-ak minuta te kao takvi „mečirati“ njegov nivo intenziteta.
1) „NEPROPUŠTANJE“ ODLUČUJUĆIH 40 DANA SEZONE – 18.12.2023 do 26.01.2023:
Od sportaša u bilo kojem sportu je nemoguće tražiti pobjedu ili pobjede. One su samo posljedica nečega što se događa prije toga. Nema te ekipe koja može dobiti sve utakmice. Ni Real ni City ih ne dobivaju sve. Nakon Dinama u Zagrebu, a prije Rijeke u Splitu je „pauza“ od oko 40 dana. Pauza pod navodnike.
Na stranu što informacijski „rat“ već traje u smislu: Mediji pišu već koga Hajduk želi dovesti u prijelaznom roku, dok drugi pišu za koga rivali nude milijune. To je samo pokazatelj koliko je Hajduk jak iznutra. Koliko je važno za projekt da Lukša Jakobušić ostane predsjednik kluba. Esencijalno važno. Ipak, ovdje se radi od fokusu i samodisciplini igrača koji su tu i koji će biti tu i tih 40 dana i drugi dio sezone. Oni su ti koji će odlučiti prvaka Hrvatske kada igre ponovno krenu u drugom dijelu sezone. Legendarni Kobe Bryant bi znao kazati kada bi ga prijatelji pitali za druženje i slično: „Može, za par mjeseci, nakon sezone“. Naravno, možemo pričati da je to jedan drugi ekstrem, ali poanta je jasna. Ni pretrenirani igrači, ali ni podtrenirani neće moći adekvatno odgovoriti zahtjevima drugog djela sezone, u kojem će borba za naslov biti samo tvrđa od ovoga što se sada događa. A da bi te trenutke igrači dočekali spremni, fokus im (čak i njihovim obiteljima) mora biti na poboljšavanju segmenata tehnike s ciljem inplementacije istih u taktičke zahtjeve stručnog stožera, na samodisciplini u smislu pravine i sportske prehrane tokom tih ključnih 40 dana.
Karoglan je u pravu - Za „jesenskog prvaka“ se ne dobiva ništa
Biti igrač Hajduka ima jednu značajnu društvenu odgovornost. To ne znači „morati“ biti dobar u utakmici, u jednom potezu, morati pobjediti. Ne mora se točno dodati svaka lopta, svaki puta pogodit šut. To se nikada nije ni moralo, a ni uspjelo. Mora se biti spreman, ozbiljan i discipliniran. To je Hajduk.
Dio medija koji su do jučer „udarali po Hajduku“ od sinoć ga veličaju. To su pokušaji uljuljavanja ekipe u smislu uvođenja iste u stanje „već smo prvaci“. Mi južnjaci povijesno znamo upasti u taj tip zamke. Ne, nismo prvaci i trener je to jasno detektirao te poslao brutalno točnu poruku: „Za jesenskog prvaka se ne dobiva pehar.“
Nismo niti na pola prvenstva. Od kraja smo jako daleko. Ovo je samo dobar temelj i početak.
