Te davne jeseni 1990. godine splitski je Škver postao epicentar obrane. Umjesto zvuka strojeva, odzvanjale su riječi o obrani, o Domovini, o neizvjesnosti koja se sve više pretvarala u prijetnju. Te jeseni, dok je nad Splitom "visjela sjena" JNA, škverani su odlučili uzeti sudbinu u svoje ruke.
Upravo danas, 16. listopada 2025. godine, navršava se 35 godina od osnutka II. policijskog bataljuna, široj javnosti poznatog kao 'škverski bataljun'.
Među onima koji su bili od prvog dana bio je i naš sugovornik Damir Tomaš, škveranin i dragovoljac Domovinskog rata, hrvatski ratni vojni invalid, čovjek koji je 16. listopada 1990. godine postao pripadnik 2. policijskog tj. škverskog bataljuna na dužnosti zapovjednika voda veze. Samo nekoliko mjeseci kasnije, 1. lipnja 1991., pridružio se 114. brigadi Zbora narodne garde, gdje je obnašao dužnost načelnika veze.
Početak u gotovo nemogućim uvjetima
Danas, 35 godina poslije, Tomaš se s ponosom prisjeća tih dana, ljudi i trenutaka koji su zauvijek obilježili njegov život i povijest Splita.
"Teško je jedno dugo razdoblje sažeti u kratkim crtama, ali pokušat ću", započeo je u razgovoru za portal Dalmacija Danas, prisjećajući se samih početaka.
"Gledajući televiziju, listajući novine i slušajući radio, sama situacija stvorila je revolt kod običnih ljudi. Počeli smo se u krugu Škvera spontano organizirati. Treba napomenuti da se radilo o ljudima u dvadesetim i tridesetim godinama, različitih struka u mnogočemu različiti, ali jedinstveni u odluci da se organiziramo i obranimo svoje obitelji", kaže Tomaš, prisjećajući se 1990. godine i trenutka kada se u Škveru počeo formirati bataljun.
"U tim trenucima nismo imali ništa, doslovno ništa", naglašava.
Škver je tada graničio s ratnom lukom Lora, a oko njega su bili neboderi u kojima su stanovali pripadnici JNA. Bili ste, kako ste vi slikovito opisali, "kao u sendviču". Kako je izgledao taj početak, u gotovo nemogućim uvjetima?
"Koliko smo malo znali što nas čeka, što je rat i koliko ništa nismo imali, najbolje pokazuje jedna slika:
Imali smo noćnu stražu: mrak, hladnoća, puca se iz Lore i nebodera, a moja supruga me obukla u bijelu fluorescentnu jaknu.
Ipak, u svima nama buktila je strast, volja i odlučnost. Govorili smo kako se veselimo kao da idemo na pir", priča naš sugovornik.
U posjedu smo fotografije snimljene 19. kolovoza 1991. godine, dan prije prvog izlaska na teren u Domovinskom ratu na području Svilaje. Na slici, s lijeva na desno: Goran Kosor, Damir Tomaš, Tonči Bojić i Branko Jelavić.
Na pitanje kako se osjećao tih dana, Tomaš odgovara jednostavno:
"Odlazak na Svilaju, naš prvi teren, doživjeli smo kao pobjedu".
"Svaki vojnik mogao se javiti svojoj kući"
Kao zapovjednik voda veze, a kasnije načelnik veze 114. brigade, nosili ste veliku odgovornost. Koliko je komunikacija i veza bila presudna za uspjeh operacija na terenu?
"Kao zapovjednik veze, a kasnije načelnik veze u 114. brigadi, organizirao sam ljude i prikupljao sredstva za uspostavu komunikacija. Od opreme smo imali samo ostatke JNA, a po žicu smo išli u tvornicu u Tomislavgrad. Žicu smo razvukli do svih položaja, do svakog vojnika.
Svaki vojnik mogao se javiti svojoj kući, reći da je živ i to je bilo od ogromne važnosti za nas i naše obitelji. U tom razdoblju napravljen je maksimum od onoga jada što smo imali. Okupili su se ljudi od struke. Neću nikoga posebno spominjati, jer se bojim da nekoga ne izostavim, ali svi su dali svoj maksimum. Što se tiče veze to je jedan od najvažnijih poslova u vojsci. Bez nje bi bilo teško sinkronizirati radnje potrebne za obranu", odgovara Tomaš.
Jedan od trenutaka tijekom rata koji se Damiru Tomašu posebno urezao u sjećanje, bilo kao teška ili kao ponosna uspomena, i danas ga nasmijava, a istovremeno izaziva osjećaj ponosa.
"Sreći nije bilo kraja"
"Mladi i srčani, mislili smo da nam se ništa ne može dogoditi", prisjeća se te nastavlja:
"Jedan od upečatljivih događaja, na čiji se spomen i danas nasmijem, a istovremeno me prođe osjećaj ponosa, bio je, gledajući s današnjim odmakom, prava ludost. Došli su nam ustrašeni seljaci i rekli da je na brdu Mala Građana, iznad sela naseljenih pravoslavnim stanovništvom (Sarci, Termini), osvanula zastava Jugoslavije.
Nije nam puno trebalo. Desetak nas sjeda u kombi, ne misleći ni na što, prolazimo kroz pravoslavna sela i pod okriljem noći penjemo se na brdo te skidamo zastavu. Sreći nije bilo kraja.
Kad smo se vratili u postrojbu, dočekali su nas grleći, a naša Mila, jedina žena među nama, pa ću je spomenuti, plakala je od sreće".
35 godina ponosa i žrtve
Danas, s vremenskim odmakom od 35 godina, Tomaš gleda na ulogu škverskog bataljuna u stvaranju Hrvatske s ponosom. U svoje ime i u ime svih svojih suboraca kaže da bi opet išli istim putem kao i tada, ništa ne bi mijenjali.
Od svega je, ističe, najvažnije da imamo Hrvatsku.
"Stvari će sve doći na svoje mjesto. Mi smo je obranili, stvorili i čuvati ćemo je dok živo srce kuca", kaže Tomaš. I dodaje da nema straha, kao što su oni tada išli, išli bi i njihovi sinovi, kćeri i unuci.
Mnogi od vaših suboraca više nisu među nama, a sjećanja na njih i dalje ostaju snažna, posebno u trenucima poput današnjeg okupljanja i polaganja cvijeća u Parku hrvatskih mučenika.
"Jučer smo ispratili našeg prijatelja i suborca Davora Grabovca na njegovo posljednje počivalište. Izdalo ga je junačko srce, kao i mnoge naše suborce. Nitko nije ostao netaknut bolesti, suicid, PTSP… Rat je na sve nas ostavio teške posljedice. S nama su kroz rat patile i naše obitelji, kao i sada".
Na kraju razgovora, Davor Tomaš mladima poručuje: "Ako ne znaš što je bilo… upitaj junake".
