Hrvatska nogometna reprezentacija od prvog povijesnog susreta protiv SAD-a veliku većinu svojih utakmica igra na Maksimiru. Stadion GNK Dinamo zapravo više izgleda kao truli spomenik nekom prošlom vremenu, nagrđena vizura upitne statike te neupitnog ruganja nogometnoj igri i igračima.
Stadion nacionalne vrste izgleda kao ruzinavi brod kojega je nedavni potres doveo u stanje da tone još brže, ostavljajući iza sebe samo povijest. Budućnost u ovakvom stanju mu ne pripada. Jedna streha na zapadu kao zaklon od padalina - premalo je. Gledatelji dolaze na tribine bez kišobrana. Iz sigurnosnih razloga su zabranjeni na stadionima, pa kisnu li kisnu da vide svoje idole.
Gradnja stadiona u Maksimiru trajala je po epohama, a tribina po tribina od 1952. godine. Do sada je nekoliko puta bio renoviran.
Odavno smo pisali kako je Poljud odavno i ljepši i raskošniji, daleko više nego onaj zagrebački koji nosi epitet najružnijeg u Europi. I da su se brojne utakmice reprezentacije trebale igrati u Splitu. Jalovi su bili odgovori iz vrhuške HNS-a kojima je sve nadohvat ruke kada zapravo nacionalna vrsta igra u Zagrebu, a oni rade od doma.
Nije ni Poljudska ljepotica prva rosa, stadion je sagrađen 1979. godine za Mediteranske igre, ali definitivno šalje bolju sliku u svijet. Druga reprezentacija na zadnjoj smotri najboljih u Rusiji zaslužuje daleko bolje od rugla kojem se smije i izbornik Švedske...
Na Maksimir i njegovu nepostojanost se nedavno osvrnuo i Dejan Lovren, pa su iz HNS-a shvatili da trebaju Maksimir u novom ruhu, u duhu nacionalnog naboja grad Zagreb sagraditi i nacionalni stadion. A to će u skoro vrijeme biti teško, imamo primarnijih građevinskih zahvata.
Do tada gospodo - Poljud!
