Danas nećemo o Hajduku, ali ipak hoćemo, jer ovaj tekst kojeg pišem dio je najljepših splitskih priča, Hajdučkih priča i Borisa Dvornika. Našega Meštra iz Velog mista, one predivne sekvence u mozaiku hajdukologije.
"Moredu krepat svi kralji i carevi, a Ajduk će ostati", vika je u onoj legendarnoj Dukinoj brijačnici, koja je opjevala i oplakala splitske godine.
"Ovo je jedna fina zanatska radnja", tumačio bi Bakalaru i Papundeku..
Najveći hrvatski glumac
Boris Dvornik najveći je splitski, a i hrvatski filmski glumac.
Počeo je jako mlad u onoj staroj i sjajnoj generaciji splitskih glumaca, s prijateljem mu, Ivicom Vidovićem, također kasnije velikim glumačkim bardom.
Danas obilježavamo 85. obljetnicu rođenja ovog velikog glumca.
Prvi film bio je "Deveti krug", mladi Boris Dvornik i Dušica Žegarac, uslijedili su "Martin u oblacima" , "Prekobrojna", " Čovik od svita".
Šezdesetih godine etablira se s jednom novom generacijom glumaca i čine garnituru vodeće glumačke ekipe domaćeg filma.
Slijede uspješni projekti s režiserom Antunom Vrdoljakom "Kad čuješ zvona", "U gori raste zelen bor" , "Povratak", "Kiklop"...
U kolektivnoj memoriji Dalmacije ostao je najviše upamćen u Smojinoj i Delićevoj "Roku i Cicibeli", kao i legendarnim serijama "Malo misto" i "Velo misto", sa svojom također legendarnom glumačkom partnericom Zdravkom Krstulović.
Imao sam taj privilegij poznavati ovog velikog glumca i dobrog čovjeka.
Boris se osamdesetih vratio u splitski HNK u njegovom zlatnom razdoblju. Čak je tada mladi i uspješni intendant Ivica Restović program prilagođavao ovom velikom glumcu. A di neće, svjestan koga ima, već tada s intuicijom vrhunskog menadžera.
Kazalište su tada punile Brešanova "Svečana večera u pogrebnom poduzeću", "Mala Floramye" i Šišmiš.
Kada sam svojim prijateljima splitskim kazalištarcima nedavno rekao kako bi trebalo obnoviti legendarnu "Šjora Filu", rekli su mi: "A tko će igrati Dujma Špurjana".
Divili su mu se kolege, kao onda kada bi se za vrijeme izvođenja "Ribarskih svađa" svi sjatili u oni malu glumačku ložu sa strane, da po tko zna koji put gledaju svog kolegu Borisa i umiru od smijeha.
"Hvala Vam, barba Boris"
To je bio Boris, onaj veliki Boris Dvornik, kojem smo ustali sred komemoracije u HNK, kada se vrtio snimak Šjor Bepa Pegule iz Tijardovićeve "Male Floramye" kojeg nitko nije tako odigrao ni prije ni poslije u gotovo stoljetnoj povijesti te predstave.
Kao dječak igrao sam u Pirandellovoj predstavi "Čovik, zvir i kripost" koja je od 1982. do 1986. u režiji i lokalizaciji Vanče Kljakovića, još jednog režisera kod kojeg je Boris davao najbolje role, jer s Borisom je trebalo znat, trebalo je pustit taj talent da se razmaše pozornicom da improvizira, jer to je onda bio pravi Boris, lik kojeg smo voljeli.
S predstavom "Čovik, zvir i kripost" dosta smo i putovali, što je meni kao momčiću bilo nešto posebno. Boris bi uzeo mikrofon i u autobusu na dugim putovanjima, pjevao, imitirao, bilo mu je to u krvi, jer nastupao je i na festivalima i koncertima, sjetimo se samo "Nadaline" ili "Mile non piu mile" sa sinom mu Dinom, još jednim prevelikim i prerano otišlim umjetnikom koji itekako fali na glazbenoj sceni.
Autor ovog teksta sjeća se i gostovanja u Sarajevu tijekom zimske Olimpijade 1984. Nakon predstave u jednom restoranu okupila se sva estradna tadašnja elita, Boris je uzeo gitaru, našao se tu i klavir i zapjevao s prijateljem mu baritonom splitske klape "Lučica" Milom Tafrom za splitsku noć usred Sarajeva. To je bio Boris, legenda Splita, kampanel Dalmacije, glumački bard, uspomena djetinjstva i one tondine iz "Borbene ponoćke" čiji se miris miješa s mirisom fritule i ostaje u našim kaletama zauvik.
Hvala Vam barba Boris što sam Vam bio blizu, što ste moje, a i odrastanja brojnih generacija učinili sretnim.