Navršava se eto 23 godine, kako nas je napustio Ante Mladinić. Naš Biće, naš veliki hajdukov trener. I rekli bi, najveći i najlegitimniji nasljednik škole Barba Luke Kaliterne, u omladinskoj školi Hajduka. Biće, ka duša čovika i baluna, najveći hajdukov filozof. U onoj velikoj hajdukovoj krizi šezdesetih, kada je trebalo obnoviti rad omladinske škole, kad nije bilo ni rezultata, ni novih "tića i rebaca" i podariti nam Jerkovića, Jovanića, Lemešića, Džonija. Baš nam je Wilson Džoni rekao prije desetak godina onako iz duše: "Sve šta znam Biće me je naučio."
Kad se pojavio ispod "stare murve" pedesetih godina, bio je veliki talent. Doduše nije imao baš neku prebogatu igračku karijeru, ali Biće je temelj hajdukove nogometne škole, nogometne doktrine pa i gospoštine.
Bio je Biće neizostavan dio splitskog društvenog života. Bile su to duge večernje sjediljke na kultnoj terasi splitskog hotela "Park". I Bićine već antologijske batude, kako čovik i tovar uvik skupa znaju više, nego čovik sam. Ili ona o Šestiću, nekadašnjem napadaču ljutog rivala "Crvene Zvezde", nabijenom dribleru malog rasta vrlo nezgodnom za čuvanje. Tako je Biće rekao tadašnjem hajdukovom stoperu Ivi Jerolimovu: "Kad na Pazaru uteče praščić, svi trče za njim i praščić je neuhvatljiv. Kad svi stanu, stane i prašćić, tako da Šestića ne treba čuvat nitko, kad nema koga driblat, sam će ti doć."
Tako je Biće u balun primjenjivao život, a balun je bio Bićin život.
Bio je i selektor reprezentacije bivše države, najprije omladinske 1968-1974., pa onda i A reprezentacije i četvrti na Final fouru Eura u Beogradu i Zagrebu 1976., kad je mogao i do osvajanja Europskog prvenstva i ono strašno Bićino prvo poluvrijeme sa SR Njemačkom i rezultat 2:4, u polufinalu finalnog turnira.
Dieter Muller, do tad i ne baš poznat njemački napadač, bio je koban za Bićine izabranike.
Došao je svojedobno i na udar beogradske nogometne čaršije kada je za važnu utakmicu sa Walesa u Cardiffu postavio momčad, bez iti jednog igrača iz beogradskih klubova, sastavivši tada reprezentaciju mahom od igrača Hajduka i tada jakog mostarskog Veleža.
Uzbunila se tada i "Madera", beogradska kafana iz koje se usmjeravala nogometna i razna druga politika u ta doba.
"Igralo nas je tada protiv Walesa nas sedam iz Hajduka: Mužinić, Buljan, Žungul, Jerković, Oblak, Đorđević i ja. Biće me je uz Voju Kačića i Milija Buterera i dočekao kad sam kao dite došao u Hajduk. Učio me prvim nogometnim koracima. Kasnije me vodio u Hajduku, uvijek je govorio da trebam igrati veznog, da ne budem zatvoren na krilu.Tako smo u mojoj zadnjoj sezoni u Hajduku tukli Partizana u Beogradu 4:0.", reći će nam hajdukova legenda Ivica Šurjak.
Jednom mi je pokojni ćaća pokaza Biću Mladinića. Bilo je to 1978. Biće je tada došao u svoju štaciju u "Parka", pred utakmicu, kao trener beogradskog Partizana, one sezone kad je s "crno-belima" uzeo titulu s najvećim brojem osvojenih bodova u jednoj sezoni, u nekadašnjoj Prvoj ligi, 54. Približio se jedino 1979. Ivićev Hajduk sa 50 osvojenih bodova.
Okupili se Splićani oko svoga Mladinića, u onoj staroj legedarnoj kavani, di smo i mi mlađi kasnije ispijali prve kave i pravili se da smo važni, na onom okruglom šanku.
"Sine ovaj ti barba Biće ipak najviše voli samo Hajduk."
I volio je...
Nazvali smo i Đevada Prekazija, nekada hajdukovog veznjaka, razornog udarca:
"Ante Mladinić bio je najbolji trener u bivšoj državi, ne znam koliko ste to svjesni u Splitu. On me vodio u "Partizanu", kad sam bio najbolji igrač prvenstva i osvojio je tu titulu, za koju je najzaslužniji baš on, kasnije je kumovao mom dolasku u Hajduk. Veliki trener, čovjek i pedagog."
I oprostili smo se sa Bićom, bilo je to 2002. baš za vrijeme Svjetskog prvenstva u Japanu i Koreji , ono kad su Miki i Ola odigrali onu strašnu utakmicu u pobjedi nad Italijom i kad smo se nadali da mogu ponoviti uspjeh Šukera i društva.
Vodio je Mladinić prvu momčad Hajduka od 1980.do 1982, sa Sliškovićem, Gudeljom, Vujovićima. Potpisuje onu eliminaciju Stuttgarta 1981., 3:1 u Spitu i 2:2 u gostima, kad je ono briljirao Mladen Bogdanović Kemo, još jedna neprežaljena hajdukova legenda, posebno omiljen na njegovim Brdima.
Posjetilo je pred odlazak na svjetsku smotru Biću izaslanstvo hrvatske nogometne reprezentacije, a on ih ispratio sa "Sretno varreni".
I nemojmo reći kako nema trofej s Hajdukom, jer Bićin trofej su ljudi, generacije, živi spomenici Šure, Džoni, Gudelj, Vujovići.
Njegova vitrina krasi poljudske salone zajedno sa Ivićem i barba Lukom, naravno kao gest velikog kluba.
A vrijeme je i za knjigu, pa i dokumentarac o Anti Mladiniću.
Biće je Hajduk, a Hajduk je i Biće i onaj njegov zarazni osmijeh, koji kao da i danas lebdi nad Poljudom.
