Sinoć je svečano otvoreno 68. Splitsko ljeto, a premijerni je operni naslov opera „Simon Boccanegra“. Načelno potpuno verdijevska politička priča, protkana borbom za preporod i mir, ukrašena je tmurnim bojama spletkarenja, urota i neizlječiva gubitka. Maestro Ivo Lipanović i redatelj Krešimir Dolenčić uhvatili su se ukoštac s izuzetno zahtjevnim zadatkom – na jednom od najljepših, ali i najneprilagođenijih prostora za ovakvu operu – Peristilu, trebalo je dočarati iznimno kompleksnu radnju s mnogo likova i kompliciranih zapleta, uskladiti Zbor i Orkestar na dvjema različitim lokacijama, oslikati ljudsku tragediju konflikta i snagu ljubavi i oprosta. I uspjeli su, i to maestralno.
U četrnaestostoljetnoj Genovi građani pokušavaju nagovoriti ostale da za dužda izaberu pučanina Simona Boccanegru (Elia Fabbian). Boccanegra s voljenom Marijom ima nezakonitu kćer koju je odveo izvan Genove, a Marijin otac, plemić Jacopo Fiesco (Ivica Čikeš) ne može oprostiti tu sramotu. Pokušaj pomirbe propada jer Simon ne može udovoljiti Fiescovoj molbi da mu vrati unuku jer ne zna gdje je, a Simonov se život raspada u dramatičnoj slici i sjajnom režijskom manevru – tijelo eterične, nestvarno lijepe Marije nose za križem. Trenutak izbora za dužda u tom trenutku izgleda kao ruganje sudbine i ljuta groteska.
Potom je skok od 25 godina u radnji zahtijevao još jedan pametan redateljski potez, a to je (uz sadržaj u programskim knjižicama) bila projekcija sažetka radnje s obiju strana pozornice. Novi ključan lik uz Jacopa Fiesca (koji je promijenio ime u Andrea Grimaldi) njegova je posvojena kći, nasljednica Amelia (Daniela Schillaci). Ona je zaljubljena u Gabrielea Adorna (Max Jota), Boccanegrina protivnika, no nju također želi Paolo Albiani (Ozren Bilušić). Boccanegra ga tjera jer želi ostati nasamo s Amelijom i velikodušno oprostiti sukobe s obitelji Grimaldi, a ona mu pritom otkriva ključnu informaciju – svoje podrijetlo. Uslijedio je možda i najljepši glazbeni trenutak, prelijepi duet soprana i baritona, pun nježnosti u konačnom pronalasku oca i kćeri.
Kad Paolo i Pietro (Božo Župić) odluče oteti Ameliju, u drami zabune Gabriele i Simon upadaju u sukob, a čin završava jezivim, fantastičnim finalom u kojem se Peristilom prolama šapat „Sia maledetto“, prokletstvo koje Paolo mora baciti sam na sebe. Pritom kuje osvetu protiv Simona. Amelia u posljednji trenutak uspijeva spriječiti sukob svoga oca i Gabrielea, čija bi pomirba značila korak naprijed u odnosu pučana i patricija. Nakon razotkrivanja Amelijina podrijetla čak i Fiesco i Boccanegra zakapaju ratnu sjekiru, ali zla kob i Paolova osvetoljubivost ipak će odnijeti glavnu žrtvu, čovjeka koji u samrtnom hropcu priziva more – locus amoenus prave slobode, a ne samo borbe za slobodu koja nužno odnosi žrtve.
Scenograf Andrej Stražišar sjajno je osmislio vizualni koncept cjelokupne scenografije u kojem bitnu ulogu igraju videoprojekcije i svjetlo. Oblikovanje svjetla (Vesna Kolarec) i realizacija videoprojekcija (Ivan Lušičić Lik) doprinijeli su njegovoj viziji da je Peristil na trenutke izgledao kao ljeskajuća morska površina, raspucali kamen (ako bismo se razmahali interpretacijom, moglo bi se shvatiti kao simbol tinjajućeg sukoba ili nadgrobni kamen koji čeka glavni lik), zatim kao okupljalište pobunjenika, na kraju i kao krvava kulisa pripreme ubojstva. Snažan vizualni aspekt scenografije balansira između doslovnih i emocionalnih puknuća u borbi za vlast i tron, ali ukazuje i na unutarnju rascijepljenost lika gdje projekcije dočaravaju strahove i noćne more. Tri brodska pramca skladno odgovaraju antičkom kamenu i evociraju Boccanegrinu gusarsku prošlost, a kostimografija (Tea Bašić) nenametljivo i u lijepo doziranoj raskoši boja oslikava duh epohe.
Posebno su dramatični bili trenuci upotrebe dimne zavjese koja je pojedine dijelove radnje (Marijin nezemaljski hod ili Gabrieleovu i Amelijinu svadbu) uzdizala na razinu filmskog spektakla. Vjerujemo da su gledatelji u televizijskom prijenosu tako i doživjeli operu, uz veliku prednost titlova koji na Peristilu nisu izvedivi, ali zato u prijenosu nije moguć trenutak čarolije koji se može doživjeti samo iz gledališta, a to je blizina Orkestra.
Zbor nastavlja briljirati – muški dio izvrsno je prikazao konflikte pučkih i plemićkih vijećnika, ali moramo priznati pobjedu ženskoga dijela u dramatičnoj drugoj slici prvog čina. Njihovi glasovi sjajno odjekuju iz dubine Vestibula, čuje se „Smrt duždu“, a Boccanegra hrabro u svoje odaje pušta i plemiće i pučane, uz nervozan zvuk zlokobne glasnikove trube. Tada na vidjelo dolazi sjajna misao redatelja Dolenčića „I tišina je glazbeni moment“, što je naprosto bila uvertira u preokret (jer narod cijeni hrabrost i dosljednost) i „Živio dužd“. Dio koji je uslijedio, ženski prodor i navala na kopljanike koji ih zaustavljaju, uz gromoglasan „Vendetta“ (osveta) najspektakularniji je trenutak opere. Zborašice su istovremeno su prekrasne, moćne, sugestivne, strašne, uz potpunu glumačku i glasovnu dominaciju, gdje pohvale svakako idu i redatelju Dolenčiću i zborovođi Marevciju.
Solisti su, osim ljepotom i snagom glasova, oduševili i dramskom uvjerljivošću. Elia Fabbian u naslovnoj ulozi nije zaplovio u patetiku kakvu libreto i Verdijeva tipična otegnuta umiranja znaju isprovocirati, bio je uvjerljiv i odmjeren u svojoj tragičnosti, kao i Ivica Čikeš koji mu je funkcionirao kao snažan antipod, a na kraju i prijatelj. Daniela Schillaci najjača je solistička karika, bravurozno figurativna, u lijepoj kemiji s Maxom Jotom s kojim je nedavno uspješno utjelovila ljubavni par i u „Krabuljnom plesu“. Ozren Bilušić izvrsno je ušao u lik Paola kojega istovremeno mrzite i divite mu se. Sve u svemu – ovo je ansambl bez slabe karike, a pozitivne bismo strane mogli nabrajati do u nedogled.
Činjenica je da je „Simon Boccanegra“ iznimno zahtjevan naslov, libreto je višestruko prerađivan, radnja je komplicirana, rodoslovno stablo likova teški je kaos, politička previranja na rubu su jedva shvatljivih. Baš zato Opera HNK-a zaslužuje još veće pohvale – zbog hrabrosti, zbog dobrodošla odmaka od već viđenog, zbog aktualizacije naslova koji bi nepravedno mogli pasti u zaborav, zbog želje da se publika probudi, a ne uspava. Dramatični „Simon Boccanegra“ bio je spektakularna uvertira u Splitsko ljeto, a ljubitelji opere sad se s pravom mogu nadati da će i „Aida“ i „Turandot“ biti izvedbe za pamćenje.
