Zoran Velić u petak održava koncert u Hrvatskom domu u Splitu

U petak u Hrvatskom domu, s početkom u 20 sati, Zoran Velić održat će koncert na glasoviru. Riječ je o koncertu iz "Ciklusa +".

ZORAN VELIĆ (Split, 1985.) glazbenu je naobrazbu započeo u Glazbenoj školi Josipa Hatzea u Splitu, u klasi prof. Kosovke Čudine. Diplomirao je 2008. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, u klasi prof. Đ. Stanettija i gostujućeg profesora K. H. Kämmerlinga, kod kojeg je 2009. završio i postdiplomski studij na Mozarteumu u Salzburgu.

Tekst se nastavlja nakon oglasa

Dobitnik je brojnih državnih i inozemnih nagrada. U prosincu 2012. nastupio je na humanitarnom koncertu Koncert s predsjednikom za udrugu Most u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu. U travnju 2014. izveo je Mozartov koncert u A-duru, KO 414, u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu, pod dirigentskom palicom Pavla Dešpalja. U prosincu 2018. nastupio je sa Chopinovim djelom Andante spianato i Velikom briljantnom polonezom u Es-duru na Novogodišnjem koncertu u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu.

U studenom 2020. održao je recital u ciklusu Pleyel Svetislava Stančića u Zagrebu. Nastupao je i sa Splitskim komornim orkestrom pod ravnanjem Ivana Repušića, sa Zagrebačkom filharmonijom pod ravnanjem Vjekoslava Šuteja te Simfonijskim orkestrom HRT-a pod ravnanjem Tomislava Fačinija. Kao solist nastupio je i uz Zagrebačke soliste. Usavršavao se na seminarima eminentnih pedagoga K. H. Kämmerlinga, K. Boginoa, V. Krpana, Đ. Tikvice, A. Valdme, K. Gekića, D. Cikojevića, I. Kordić, C. Stanczyka. Član je udruge MAG (mladi akademski glazbenici), a zaposlen je na Umjetničkoj akademiji u Splitu kao umjetnički suradnik pri pjevačkom odsjeku.

Od trojice velikana na večerašnjem programu svaki je na svoj način obilježio klavirsku literaturu i dao svoj obol razdoblju romantizma. Schumannov glazbeni jezik nedvosmisleno je utemeljen na njegovoj osobnosti i pun je autobiografskih momenata, što je zasigurno njegova najistaknutija skladateljska karakteristika. S druge strane, Debussy i Ravel često su dovođeni u vezu kao najutjecajniji francuski skladatelji ranog 20. stoljeća, sličnih pozadina i utjecaja. Iako su skladatelji u jednoj fazi izražavali uzajamno divljenje, naposljetku su se međusobno udaljili.

ROBERT SCHUMANN (1810.–1856.) skladao je Karneval između 1834. i 1835. godine. Jedna od njegovih najizvođenijih skladbi za klavir karakteristična je zbog tonsko-simboličnog motiva koji je Schumann utkao u tkivo skladbe, a slušatelju može zvučati apstraktno i nečujno. Motiv se sastoji od tonova a-es-c-h, kao i as-c-h, a u njemu se skriva aluzija na grad Asch iz kojeg je potjecala Ernestine von Fricken, Schumannova tadašnja zaručnica. Tajne zaruke i mlada ljubav nisu bili jedini motivi skladanja, već su u ovo djelo ušle i neke ranije Schumannove ideje. Primjerice, uvod neobjavljenih varijacija na Valcer čežnje može se čuti u stavku Predigra. Isto tako, Schumann je jamačno napisao i više od 21 stavka od kojih su se neki našli u njegovim poslije objavljenim skladbama, a lako se prepoznaju po motivu a-es-c-h, tj. as-c-h. Taj je motiv prožeo sve stavke Karnevala osim prvog, Predigre, i posljednjeg, Koračnica članova „Davidova bratstva“. Schumann u početku nije planirao objaviti djelo, vjerojatno zbog upletenosti Ernestine von Fricken s kojom je razvrgnuo zaruke osvijestivši osjećaje prema svojoj budućoj ženi, Clari Wieck. Ipak, naposljetku ga objavljuje uz želju da se izvodi u cijelosti jer predstavlja „neodvojiv entitet“. Jedinstvo skladbe zajamčeno je postojanošću motiva, koji se očituje i strukturalno i estetski.

Pjesničko tretiranje klavira CLAUDA DEBUSSYA (1862.–1918.) jasno je vidljivo u dvije knjige Preludija, prvoj dovršenoj 1910., a drugoj 1913. Zanimljivo je kako svakomu od preludija Debussy stavlja naslov tek na kraju stavka, sugerirajući da naslovi nisu bitni za izvođača i interpretaciju. Posljednji od preludija iz druge knjige nosi naziv Vatromet. Debussy sklada glazbeni portret vatrometa iznad Pariza i čini ga tehnički najizazovnijim od svih preludija. Djelo završava udaljenim citatom Marseljeze koji lebdi nad prigušenim tremolom.

MAURICE RAVEL (1875.–1937.) je djelo Gašpar noćnik napisao u duhu impresionizma, a utemeljeno je na istoimenoj zbirci francuskog pjesnika Aloysiusa Bertranda. Tri stavka ove suite djeluju sadržajno nepovezano, ali povezuje ih Ravelovo dosljedno prepričavanje Bertrandove poezije koje se očituje i u osmišljavanju forme djela. Prvi stavak, Undina, zvuči nestvarno i uvlači nas u svijet morske vile Undine. Fluidnost i ocrtavanje svijeta iluzija postiže se karakterističnim motivom u tridesetdruginkama koji budi osjećaj tečnosti i podsjeća na vodu. Drugi stavak, Vješala, pred slušatelja stavlja sliku vješala, a od interpreta zahtijeva precizno održavanje pulsa, dinamike i kvalitetu zvuka. U trećem i tehnički najzahtjevnijem stavku, Scarbo, skladatelj kao da s groteskom prikazuje tradiciju romantizma uvodeći brojne disonantne intervale. Scarbo je zapravo lik koji mijenja svoj oblik i ima sposobnost da brzo nestaje. Ravel ga prikazuje kroz raslojavanje tema koje često prekidaju jedna drugu i nestaju jednakom brzinom kao što i nastaju. Stavak završava kao i Bertandovo djelo: ostavljajući dojam da je Scarbo iščeznuo.