Veliki četvrtak označava početak Vazmenog trodnevlja, koje uz njega čine još Veliki petak i Velika subota. Riječ je o danima u kojima se kršćani prisjećaju posljednjih trenutaka Isusova života – njegove večere s učenicima, patnje i smrti, ali i nade uskrsnuća.
Veliki četvrtak u središte stavlja Posljednju večeru, događaj u kojem Isus uspostavlja sakramente euharistije i svećeničkog reda. Upravo taj trenutak smatra se temeljem svete mise kakvu Crkva danas slavi.
U svakoj biskupiji prijepodne se održava Misa posvete ulja, tijekom koje biskup, zajedno sa svećenicima, blagoslivlja bolesničko, katekumensko i krizmeno ulje. Ta ulja koriste se tijekom cijele godine u sakramentalnom životu Crkve.
Navečer se u župama slavi misa Gospodnje večere, često popraćena obredom pranja nogu, koji simbolizira Isusovu poniznost i služenje drugima.
Preč. Mladen Matika ističe da Veliki četvrtak uvodi vjernike u duboko duhovno razdoblje:
„Veliki četvrtak je spomendan Isusove posljednje večere, ustanovljenja sakramenata svete mise i svećeničkog reda. Danas Crkva ulazi u sveto trodnevlje, u sjećanje, komunikaciju kroz liturgiju i molitvu Isusovih posljednjih dana i djela. Crkva se danas sprema na slavljenje i doživljavanje Uskrsa. Crkvi je danas pogled usmjeren preko križa ka uskrsnuću.“
Zvona “odlaze u Rim”, oltari ostaju ogoljeni
Na taj dan služi se sveta misa u bijelom, a njezin vrhunac dolazi u trenutku kada zazvone sva crkvena zvona i zasviraju orgulje – samo nakratko. Nakon toga, zvona “utihnu” sve do Velike subote, simbolično označavajući početak Isusove muke.
U hrvatskoj tradiciji duboko je ukorijenjeno vjerovanje da su zvona na Veliki četvrtak “otišla u Rim žalovati za Isusom”, a majke su djeci često govorile da će se vratiti samo ako budu dobra.
Nakon večernje mise, oltari se ogoljuju – uklanja se sav ukras i prekrivaju se velom, čime se izražava žalost i suosjećanje zbog Isusove patnje. Tog dana, prema običajima, prestaju i teški poslovi, a naglasak se stavlja na duhovnu pripremu za Uskrs.
Klepetanje umjesto zvona
Kako zvona prestaju zvoniti, njihovu ulogu u mnogim krajevima preuzimaju klepetala. Djeca i mladi obilazili su sela i pozivali na molitvu klepetanjem, uz tradicionalne povike poput “Na Zdravu Mariju”, “Na podne” ili “Na križni put”.
U nekim mjestima postojale su i posebne družine koje su obilazile kuće, a za svoju “službu” često su dobivale jaja.
Poseban običaj bila je i tzv. Pilatova litanija – djeca bi prutićima udarala po klupama u crkvi nakon znaka svećenika, evocirajući događaje Isusove muke. Ovaj običaj zadržao se sve do sredine 20. stoljeća.
Čišćenje, tišina i simbolika svakodnevice
Do Velikog četvrtka trebalo je očistiti kuću, dvorište i ulice. Nakon toga, sve se pripremalo za Uskrs, a radovi na polju bili su dopušteni samo do prijepodneva.
U mnogim domovima ogledala su se prekrivala bijelim krpama, a raspela su se vezivala i ostajala tako sve do Velike subote. Vjerovalo se da se time izražava žalost, ali i izbjegava gledanje vlastitog odraza u danima Isusove muke.
Postojali su i zanimljivi običaji poput tresenja voćaka kako bi urod bio bogatiji, stavljanja koprive na odjeću ili pokrivala za glavu radi zdravlja, te umivanja u trenutku kada u crkvi zazvoni “Slava”.
Poruka poniznosti i ljubavi
Veliki četvrtak nosi i snažnu poruku poniznosti. Prema Evanđelju, Isus je na Posljednjoj večeri oprao noge svojim učenicima, dajući primjer služenja drugima.
Zato se u nekim krajevima zadržao običaj da majke tog dana peru noge svojoj djeci, kao simbol brige, ljubavi i poniznosti.
Veliki četvrtak tako nije samo liturgijski početak Uskrsa, već i dan bogate tradicije u kojem se isprepliću vjera, običaji i poruke koje i danas imaju snažno mjesto u svakodnevnom životu vjernika.
