Ponavljanje ima čudan odnos s umom. Uzmimo za primjer iskustvo déjà vua, kada pogrešno vjerujemo da smo situaciju koju upravo proživljavamo već proživjeli u prošlosti – što nas često ostavlja s jezivim osjećajem.
Ali otkrili smo da je déjà vu zapravo prozorčić u rad našeg sustava pamćenja.
Istraživanje o kojem piše Science Alert otkrilo je da do fenomena dolazi kada se dio mozga koji otkriva familijarnost ne uskladi sa stvarnošću. Déjà vu je signal koji vas upozorava na ovu neobičnost: to je neka vrste “provjere činjenica” za sustav pamćenja.
Ali ponavljanje može imati još čudnije i neobičnije i posljedice.
Što je jamais vus?
Suprotno od déjà vu je “jamais vu”, kada nešto za što znate da je poznato djeluje nestvarno ili na neki način novo.
Jamais vu može uključivati gledanje poznatog lica i koje se odjednom čini neobično ili nepoznato. Možda vam se dogodilo kada ste otišli na poznato mjesto, ali postali dezorijentirani ili ste ga vidjeli “novim očima”.
To je iskustvo još rjeđe od déjà vua i možda još neobičnije i uznemirujuće. Kada pitate ljude da to opišu u upitnicima o iskustvima u svakodnevnom životu, opisuju jamais vu na način: “Dok pišem na ispitima, ispravno napišem riječ poput ‘apetit’, ali stalno iznova gledam tu riječ jer mi se čini da bi to moglo biti pogrešno.”, piše N1.
U svakodnevnom životu to može biti potaknuto ponavljanjem ili buljenjem, ali i ne mora. Jednom od istraživača, Akiri, dogodilo se to dok je vozio autocestom, zbog čega je morao stati na bankinu kako bi se “resetirao” i “prisjetio” rada s papučicama i upravljačem – nešto što u mozak uđe mišićnom memorijom. Srećom, u prirodi je to rijetko.
Pisanje istih riječi
Ne znamo mnogo o jamais vu. Ali pretpostavili smo da bi ga bilo prilično lako inducirati u laboratoriju. Ako nekoga samo zamolite da nešto ponavlja iznova i iznova, često će uvidjeti da to postaje besmisleno i zbunjujuće.
Ovo je bio osnovni dizajn eksperimenata na jamais vu. U prvom eksperimentu, 94 studenta provodilo je vrijeme ponavljajući pisanje iste riječi. Učinili su to s dvanaest različitih riječi koje su se kretale od uobičajenih, poput “vrata”, do manje uobičajenih, poput “mač”.
Zamolili smo sudionike da prepišu riječ što je brže moguće, ali smo im rekli da smiju prestati i dali smo im nekoliko razloga zašto bi mogli prestati, uključujući neobičan osjećaj, dosadu ili bol u ruci.
Zaustavljanje jer su stvari počele djelovati čudno bila je najčešća odabrana opcija, s oko 70% ljudi koji su stali barem jednom zbog osjećaja nečega što smo definirali kao jamais vu. To se obično događalo nakon otprilike jedne minute (33 ponavljanja) – i tipično za poznate riječi.
U drugom eksperimentu upotrijebili smo samo riječ “the”, smatrajući da je ona najčešća. Ovaj put je 55% ljudi prestalo pisati iz razloga koji su u skladu s našom definicijom jamais vu (ali nakon 27 ponavljanja).
Ljudi su svoja iskustva opisivali u rasponu od “Gube značenje što ih više gledate” do “činilo se da su izgubili kontrolu nad rukom” i našeg najdražeg “gotovo izgleda kao da to zapravo nije riječ nego da je netko prevario da pomislim da jest.”, piše N1.
Istraživanje traje 15 godina
Trebalo je oko 15 godina da napišemo i objavimo ovaj znanstveni rad. Godine 2003. djelovali smo na temelju predosjećaja da će se ljudi osjećati čudno dok opetovano pišu riječ. Jedan od istraživača, Chris, primijetio je da se zbog stihova koje je u srednjoj školi više puta morao napisati za kaznu, osjeća čudno – kao da nisu stvarni.
Trebalo je 15 godina jer nismo bili toliko pametni koliko smo mislili da jesmo. Nije to bila novost za koju smo mislili da jest. Godine 1907., jedna od neopjevanih utemeljiteljica psihologije, Margaret Floy Washburn, objavila je eksperiment s jednim od svojih studenata koji je pokazao “gubitak asocijativne moći” u riječima u koje se gledalo tri minute. Riječi su s vremenom postale čudne, izgubile značenje i rascjepkane.
Ponovno smo izumili kotač. Takve introspektivne metode i istraživanja jednostavno su bile zanemarene u psihologiji.
Provjera stvarnosti
Naš jedinstveni doprinos je ideja da transformacije i gubitke značenja u ponavljanju prati poseban osjećaj – jamais vu.
Jamais vu vam je signal da je nešto postalo previše automatski, previše tečno, previše ponavljajuće. Pomaže nam da se “istrgnemo” iz trenutne obrade, a osjećaj nestvarnosti zapravo je provjera stvarnosti.
Ima smisla da se to mora dogoditi. Naši kognitivni sustavi moraju ostati fleksibilni, dopuštajući nam da usmjerimo pažnju kamo god je potrebno, umjesto da se predugo gubimo u zadacima koji se ponavljaju, piše N1.
Tek počinjemo shvaćati jamais vu. Glavni znanstveni prikaz je “zasićenje” – preopterećenje reprezentacije dok ne postane besmislena.
