Dvorana Gradskog kazališta lutaka u Splitu bila je pretijesna za sve one koji su željeli poslušati 2. konferenciju Split za djecu, a uz zanimljive predavače i paneliste nešto više od četiri sata prošla su za tren. Konferencija se održala u subotu (22. veljače) od 15 do 19.30 sati uz sponzorstvo Poliklinike Doctus, Bioteke i Hotela Ambasador, a organizatorica je Romana Ban. Kroz program je prisutne vodila Pinija Poljaković.
„Ovo je drugo izdanje konferencije Split za djecu. Prvo se održalo u sklopu Festivala Split za djecu u listopadu. Drugu konferenciju sam planirala organizirati kroz idućih pola godine, međutim nakon tragičnog događaja u školi Prečko osjetila sam potrebu što brže reagirati i održati konferenciju na temu mentalnog zdravlja. Zahvalna sam gđi. Ankici (Ankica Kelava iz Poliklinike Doctus, op.a) koja je prva prepoznala vrijednost konferencije i podržala nas, ne samo sponzorski, nego i kontaktima i savjetima. Kao predavače sam pozvala stručnjake iz različitih branši, mogla bih reći iz cijele Hrvatske – iz Rijeke, Čakovca, Zagreba, Splita i okolice. Nastojala sam da obuhvatimo što širi spektar utjecaja na mentalno zdravlje. Isto tako kad sam razmišljala o mentalnom zdravlju djece i mladih, nisam to mogla odvojiti od mentalnog zdravlja roditelja i ljudi koji rade s našom djecom u školama i vrtićima tako da se dio konferencije referira i na tu temu. Imat ćemo priliku čuti iskustva i običnih roditelja i odgojitelja i nastavnika koji rade s djecom“, kazala nam je pred sam početak konferencije Romana Ban.
Utjecaj društvenih mreža na mlade
Led su na pozornici razbili učenici V. gimnazije Vladimir Nazor, a pokazali su svim prisutnima kako izgleda debata. Tri djevojke i tri mladića debatirali su o utjecaju društvenih mreža na život mladih. Donose li društvene mreže mladima više štete ili koristi? - tema je debate u kojoj su nam pokazali koliko su afirmacijska i negacijska grupa spretne u branjenju svojih teza. Za razliku od prave debate, one natjecateljske, ovdje nije proglašen pobjednik. Zapravo su svi oni pobjednici koji su nam pokazali da se ne moramo bojati budućnosti uz takvu mladost.
Uslijedilo je predavanje dječje psihologinje Žane Pavlović koja se zapravo nadovezala na prvu temu - Sve za lajk – Utjecaj tehnologije na mentalno zdravlje djece i mladih.
„Ono što često čujem, što mi je jako jako smeta, je ono iz new age pokreta – budi svoj, ti si jedini, ti si poseban, ti si specifičan. Ako je išta potrebno mladim ljudima i djeci danas onda je to prilagodba na uvjete odnosno na kontekst u kojem živimo. Zato sam izričito protiv toga – budi svoj, budi poseban. Njima treba kapacitet prilagodbe da bi opstali u ovom psihološkom smislu“, kazala je uvodno psihologinja, a zatim je povukla paralelu između mentalnog zdravlja i pitke vode. Kao što uzimamo zdravo za gotovo vodu i ne primjećujemo je dok je bistra, isto tako je i sa mentalnim zdravljem.
„Zapravo ne primjećujemo mentalno zdravlje dok se nešto ne dogodi“, kaže Pavlović.
Žana Pavlović radi s djecom i mladima koji imaju brojnih problema i istaknula je rečenicu jednog dječaka koju je kazao sa svega 9 godina.
„Rekao je – Teta Žana, prijatelj i ja kopamo zemlju iza kuće, ako nađemo zlato kupit ćemo neograničeni Internet i PS 5. Prošlo je od toga nekoliko godina i ja se zaista nadam da, ako je pronašao zlato, nije kupio neograničeni Internet i PS 5 nego da je novac upotrijebio u bolju svrhu“, kazala je.
Pojasnila je koliko zapravo ekran, onaj najveći koji imamo u kući – televizor – uništava komunikaciju u obitelji, a zatim istaknula jednu zabrinjavajuću brojku – činjenicu da 30 posto djece u Hrvatskoj ima neku od psihičkih bolesti ili psihički poremećaj.
„Kad sam počinjala radit, nisam mislila da ću imat ovoliko posla, ali danas se čeka na pregled 3-4 mjeseca. Djetetu treba pomoć sad, roditelju treba pomoć sad, a ne za 3-4 mjeseca. Ako dijete ima dvije godine, onda je razdoblje od 3-4 mjeseca jako puno. Na tome moramo poraditi - da to dijete i roditelj dobiju psihološku pomoć odmah“, kaže psihologinja. Istaknula je i negativne posljedice prekomjernog korištenja ekrana.
„Kod mene dolaze roditelji koji jako mnogo vremena provode na internetu i ne možemo onda očekivati od djeteta da ono smanji boravak na internetu ako mi provodimo 3-4 sata na internetu. To je vrijeme koje oduzimamo od vremena koje smo mogli provesti s djetetom“, kaže Pavlović. Roditelji također često slušaju savjete s interneta, ističe.
Još jednom brojkom je psihologinja šokirala prisutne – 4.000 djece nije prošle godine upisano u školu – zbog socioemocionalnog razvoja i nedostatka pažnje i koncentracije. A sve se može zahvaliti upotrebi tehnologije. Tehnologija je također jedan od razloga sukoba između roditelja djece. Osim vremena provedenog na internetu, važno je znati i – što dijete radi na internetu.
Važnost tjelovježbe
Nakon Žane Pavlović na pozornicu je izašla kineziologinja Ivana Kvasina, a obradila je temu Utjecaj tjelesne aktivnosti na mentalno zdravlje. Istaknula je da je veza između kognitivnog, mentalnog i fizičkog razvoja neodvojiva, i to ne samo u prvim godinama života, već i kasnije u životu.
„Pokret je lijek, ali i preventiva. Nije dobro da to preskačemo“, kazala je te naglasila da sport uključuje trenažni proces, ali i natjecateljski program, što utječe i na fizičko i mentalno zdravlje.
Djecu treba pustiti da skaču, penju se po stablima… Nažalost, roditelji često govore djeci – Nemoj, past ćeš! – zbog čega djeca danas ne mogu, primjerice, napraviti čučanj, ne mogu skočiti unatrag…
„Volim sport nazivat život u malome, jer sve što osjetimo kroz sport, natjecanje, trud i rad, razočaranje, sve ćemo to kasnije u životu osjetiti, ali u puno većoj mjeri, a ipak imamo sada doticaj s tim emocijama i kako ih kontrolirati, a kasnije i lakše transferirati u stvarni život“, kaže Ivana Kvasina.
Jasmina Veselko, doktorandica psihosocijalnih studija pedagogije, ravnateljica doma za odrasle osobe s mentalnim oštećenjima te vlasnica centra za rani razvoj u djetinjstvu, govorila je o utjecaju obiteljskih odnosa na mentalno zdravlje djece.
„Bitno je da ne zamaramo sa svojim problemima djecu, da ne pokušavamo preko djece rješavat svoje emocije, da ne komuniciramo s njima svoje probleme. Ok je reći da smo tužni ili ljuti, ali ne da njima stavljamo taj teret, da se oni moraju nositi s tim. Postoji podrška koja je adekvatna, tražite pomoć, otvorite se, dozvolite da vas netko vodi kad ne možete. Doslovno kad ste na podu, kad se ne možete dići, dozvolite da vam netko da ruku da se dignete i da budete dobro“, kazala je, među ostalim, Jasmina te naglasila da je jako važna – iskrenost.
„Što (ne) činimo za mentalno zdravlje splitske dice?“
Na panelu „Što (ne) činimo za mentalno zdravlje splitske dice?“ sudjelovale su Mirela Grbić sa NZJZ-a, Blaženka Klarić iz Obiteljskog centra Split, Đordana Barbarić iz Udruge MoST, Marina Vidović iz Udruge Feniks i neuropedijatrica Radenka Kuzmanić Šamija, a sve je vodila Željka Radnić iz Centra Mezzo.
Đordana Barbarić otkrila je da još uvijek vjeruje u prevenciju, u sve razine prevencije.
„Kad je Udruga MoST započinjala, bili smo bazirani na to da radimo sa skupinom mladih koji su bili počinitelji kaznenih djela. Cijela naša filozofija je bila da im se pomogne na dobar, sveobuhvatan način. Uključili smo mlade volontere, a priča koju smo vodili više od 20 godina je bila formula koja se pokazala kao dobra, usudim se reći da je prenosiva i u odgoj, na razni škole i obitelji. Mi smo nekako shvatili da mladi ljudi imaju problema u obrazovnom procesu, shvatili smo da stihijski provode slobodno vrijeme pa smo napravili aktivnosti koje su im bile zanimljive, organizirali smo i stručni vršnjački savjetodavni rad i to se pokazalo kao dobro. Što danas Split ima? Najčešće pitanje roditelja je – gdje ja mogu dijete uputiti? Čini nam se nakon svih godina da ljudi nemaju valjanu informaciju gdje mogu dobiti pomoć. Važno je za svaku sredinu da ima snažno javno zdravstvo. Godinama smo se mučili i na sličnim skupovima govorili da nemamo na Odjelu psihijatrije dio za adolescente. Za svaku promjenu u radu s djecom nam je bilo potrebno beskonačno godina. Cijelu našu filozofiju smo bazirali na zaštitnim i rizičnim čimbenicima, na onome što je znanost pokazala“, kazala je, među ostalim, Đordana Barbarić.
Kaže da za neke današnje probleme kod mladih nema rješenja u Splitu.
„Ja sam razvojni neurolog i danas mogu odgovorno tvrditi da probleme mentalnog zdravlja koji će se očitovati u nekom kasnijem djetinjstvu, adolescenciji i pubertetu, uočavam već u dojenačkoj dobi. Možda je to prestrašno, ali kad dođete doma iz rodilišta s djetetom koje je plačljivo, razdražljivo, kojeg teško uspavate, koje teško održava san, koje teško doji, koje ima grčeve u želucu, kojem su mama i tata frustrirani, obitelj ne zna kako da im pomogne, djeca koja podriguju pa mijenjaju jedno mlijeko, drugo, treće…djeca čiji motorički razvoj ne odgovara dobi ne zato što su dominantno neurološki oštećen - već tada takvim roditeljima moramo pomoći. Prepoznati ih u tom njihovom ranom razvoju prva tri, šest, devet mjeseci. Ako se on motorički ne razvija, ako se nije na vrijeme okrenuo, propuzao, prohodao, progovorio, ako ne žvače kako treba, ako mu kruta hrana smeta, ako mu smeta tekstura hrane – mi ih moramo prepoznati jer se pokazalo da ta djeca kasnije nemaju samopouzdanja, ne mogu ulaziti u komunikaciju zajedno sa svojim vršnjacima, nezadovoljni su, postanu u školskoj dobi bezvoljni, povlače se u sebe i to je onda podloga za depresiju i anksioznost u tinejdžerskoj dobi“, pojasnila je dr. Kuzmanić Šamija.
Mirela Grbić pojasnila je koliko je važna igra za razvoj mentalnog zdravlja.
„Igra je zapostavljena i često su djeca neizigrana. Imaju jako puno rutina i aktivnosti, ali fali im spontanosti, fali im igre koju djeca sama kreiraju, igre koja je sama po sebi ljekovita“, kaže Grbić. Ističe da „prevencija nije u fokusu“ te da su u fokusu dijagnostika i terapija.
„Jako puno vremena prođe u negaciji problema, rekla bih u periodu odgađanja suočavanja s problemima. Kad problem naraste velik k'o kuća, onda potraže pomoć. U našem gradu i dalje nema adekvatne dijagnostike, nema dovoljno stručnjaka koji se bave mentalnim zdravljem“, kaže Blaženka Klarić.
Marina Vidović pojasnila je s kojim se sve predrasudama susreću osobe s iskustvom psihijatrijskog liječenja.
„Takve se ljude najčešće nepravedno smatra slabima, lijenima, opasnima, smatra se da su teret društvu, neizlječivi, da nemaju vrijednost u današnjem svijetu koji voli šljokice, maske, botokse i ušminkana lica. Biti tako ranjiv i pokazivati zastrašujuće stvari koje teško razumijemo, lakše je gurnuti ispod tepiha, negdje gdje se ne vide i nije slučajno da je naša psihijatrija u podrumu splitske bolnice, nekako tako i u podrumu društva“, kazala je Vidović.
„Adolescenti se obično u tom periodu povlače sami u sebe i imaju agresivno ponašanje i prema sebi i prema roditeljima. Zatvaraju se u društvene mreže, traže rješenje za svoje probleme, normalno da se onda javljaju poteškoće u školi, najčešće vezane uz pažnju i koncentraciju, dolazi do sukoba među vršnjacima, ulaze u svijet maloljetničke delikvencije. Recimo djeca koja imaju ADHD su izuzetno pametna djeca, ali koja svoj intelektualni kapacitet ne mogu iskoristiti. Ukoliko roditelji iskoriste njihovu inteligenciju i živahnost i pažnju usmjere i uspiju je održati, onda možete imati jako uspješne poslovne, obiteljske ljude. Već ih u školi treba prepoznati i treba im individualizirani program škole, trebamo se barem u nekom segmentu okrenuti prema tome inače će oni lako otići u područje delikvencije, alkohola, droge, nasilničkog ponašanja… U školi ih učimo sve i svašta – kako doći na mjesec, koliko imamo kilometara kvadratnih – a nikad ih nismo naučili kako biti mama ili tata, kako biti dobar roditelj i kako očuvati obitelj. Čini mi se da to u nijednom školskom kurikulumu ne postoji“, pojašnjava dr. Kuzmanić Šamija.
Mirela Grbić pojasnila je koliko na ponašanje djece utječu društvene mreže, dok je Đordana Barbarić dala odgovor na pitanje kako pomoći djeci koja su izložena nasilju na društvenim mrežama.
„Danas je stostruko teže nego što je nama bilo u djetinjstvu. Naša djeca imaju 1001 izazov i na društvenim mrežama i u interakciji s vršnjacima. Roditelji niti ne slute na koje sve načine informacija ili poruka njihovo dijete povrijedi. Otkad smo počeli raditi s počiniteljima kaznenih djela, dobna granica nam se spustila, danas uključujemo sve mlađu djecu – prva četiri razreda osnovne škole, a počeli smo sa 17-godišnjacima. Sve više djece nam je anksiozno, puno je strahova i to je velik izazov i za roditelje i za nastavnike. Mislim da nam nedostaje jako puno edukacija, znanja i vještina. Djeca nas uvijek iznenade s nečim novim čemu nismo dorasli i možda ne znamo pristupiti, ali se vratimo na ono bazično, a to je ljubav i kvalitetno vrijeme koje provodimo sa svojom djecom. Kad su bili mali i plakali, privukli bi ih sebi i zagrlili. Nisu nam znali reći što im je. Ne znaju reći ni u pubertetu, ali isto traže i zagrljaj, podršku i privrženost i onaj moment da shvate da je obitelj za njih sigurno mjesto gdje mogu sve reći“, kazala je Đordana Barbarić.
„Djeca uče ono što vide. Dijete kada je anksiozno odvede ga se stručnjaku. Vjerujte, još nisam srela dijete koje ima problem, a da je iz obitelji koja nema problema. Mi kao roditelji, braća, sestre, susjedi možemo krenuti od sebe. Evo netko iz publike neka kaže je li nekad uzeo slobodan dan ili dan bolovanja zbog mentalnog zdravlja ili je rekao da mu je muka, povraća mu se. Mentalno zdravlje svih nas se tiče i ako mi kao roditelji nemamo vremena za predah, druženje, za ples, za posvađat se – naravno da ćemo imati anksiozno dijete koje ponavlja ono što je od nas naučilo. Možemo mi puno toga, možemo sami stavit u raspored – smijat se s djetetom, prošetat na Marjan – sve je to mentalno zdravlje“, kazala je Marina Vidović.
Iskreno o svemu pred publikom
Irena Orlović, osnivačica međunarodne škole Harfa u Splitu, autorica web aplikacije Pametnica te vlasnica i urednica izdavačke kuće Harfa, jedna od samo pet žena na svijetu predstavljena u dokumentarnom filmu Five koji govori o jedinstvenim ženama koje su pozitivno utjecale na društvo, u razgovoru s Romanom Ban otvorila je dušu. O traumama i iscjeljivanju djece (u nama) bio je naziv ovog dijela konferencije.
„Ovako gledajući sam dobro, a vjerojatno nisam dobro. Glumim da sam dobro i dobro mi ide“, bio bi sažetak odgovora koji je dala na pitanje „Kako si?“. Naime, Irena je nedavno doživjela osobnu tragediju kada je ostala bez supruga s kojim je dijelila i dobro i zlo. Nastavila je i dalje raditi posao koji godinama radi, a kako je zaista će, kako je kazala, znati za pet godina. Sa suzama u očima potpuno se ogolila pred publikom u Kazalištu lutaka.
„Djecu trebamo učiti otpornosti i trebamo ih prestati prezaštićivati, s njima prolaziti teške dane jer oni su dio života. U mom svijetu teške se stvari događaju i što mi više naučimo s njima ući u susret, primijetit sebe u toj ulozi, primijetit svoje emocije, neke situacije… Treba se sjetiti kako smo se s takvim situacijama nosili u prošlosti. Preporučila bih da prihvatimo činjenicu da je život lijep, da smo jako moćni, možemo kreirati ciljeve i napraviti puno toga, a s druge strane je užasno težak. To je u redu i to je život. Svi ćemo u nekom trenutku doživjet neku traumu i pitanje je koliko sad sebe pripremaš, koliko razmišljaš o svom unutarnjem djetetu, vraćaš se sebi. To je moja filozofija i kod odgoja djece, poruka – vrati se sebi“, kazala je Irena Orlović.
Iskreno je pričala i o odnosu sa svojim roditeljima.
„Upravo pišem knjigu – Odrasla djeca u sjeni narcisoidnih roditelja. Imala sam majku koja je najbolja majka koja može biti na svijetu, ali nikad mi to nije znala pokazati. Tek sam dubokim radom na sebi, iscjeljujući se iz svojih rana iz djetinjstva, shvatila koliko je ljubavi ona pokušala dati koja nije mogla doći. Jer je ona bila dijete majke koja je imala očekivanja od nje da mora biti savršena, najbolja na svijetu i da nikad nije dobra. Ja mojoj mami nikad nisam bila dobra. Bila sam dobra kad je drugima pričala o meni, ali sa mnom – ništa nije valjalo“, ispričala je Irena.
„Kreneš u nekom trenutku radit na svojim temama i prestaneš krivit svoju mamu za svoje osjećaje i počneš se fokusirat na sebe i svoj unutarnji svijet. Jednostavno, dođeš u kontakt s mamom, shvatiš da nema ljutnje, krivnje. Tata je u meni vidio sve na svijetu, vjerovao je da da ću bit astronaut. Bila sam neki ideal, a i s tim se teško nositi. Na svojim predavanjima kažem – recite djeci da vidite što oni jesu i da je to u redu. A ne ono – ti si najbolji, najdivniji… - to isto stvara djetetu teret. Nitko nije savršen, svi imamo mali milijun mana i to je u redu“, kaže dalje Irena.
„Djecu stavljamo u centar, ali oni su samo dio kruga obitelji, nisu centar te obitelji. Ja nerijetko tim mamama kažem da dijete nije progovorilo jer mu pročitaju misli unaprijed. On ne može niti progovorit, kazat svoje želje. Ne govorim o djeci koja imaju neurološke probleme, njih moramo prepoznati na vrijeme, dijagnosticirati, ali najveći problem ide iz tog stavljanja djeteta u centar i udovoljavanja u svemu. Imala sam roditelje koji kažu da dijete ne puže, a oni njega za vrijeme pregleda koji traje sat vremena drže na rukama. Kažem im da ga ostave na stol na pregledavanje. To je isti kao da dođete u teretanu i trener vas uzme i drži u naručju, a vi očekujete da ćete izaći nabildanih mišića. Neće ići – pustite dijete na pod“, uključila se dr. Kuzmanić Šamija.
O našem obrazovnom sustavu je kazala Irena Orlović da „ima još uvijek dobre ljude koji ga drže“.
Pitala ju je Romana što bi rekla svom unutarnjem djetetu.
„Moraš prihvatit dijelove sebe iz djetinjstva i prošlosti da bi se riješio tog nekog srama koji si dobio u tom procesu koji je teška emocija koja nas sprečava da imamo kontakt s tim djetetom. Ja bi rekla da je najgori taj sram. Bilo koja greška, propust… sve smo naučili kroz greške, barem ja. Pogriješim i sad mi je puno lakše“, kazala je, među ostalim, Irena.
Dajana Ćosić Šurlin i Ana Mašković govorile su o mentalnom zdravlju roditelja i stručnjaka koji rade s djecom, dok je Tea Resanović održala predavanje pod nazivom Podrška roditeljima u izazovima suvremenog društva.
Za kraj su ostavljene tri mame – redateljica Bruna Bajić, glumica Dea Maria Računica i influenserica Sonja Švajhler. Sve tri su zaključile da im se život promijenio onog trena kada su postale mame. Priznale su da biti mama, iako je nešto najljepše na svijetu, nije niti malo lagan posao, kao i da je u redu reći – nisam dobro, treba mi pomoć.
