Smokva je voćka koja me podsjeća na ljude koji su prošli sve i svašta, stoički podnijeli životne udarce, oskudicu, neimaštinu i zanemarivanje, glad i žeđ, a svejedno i unatoč tome nisu izgubili onaj sjaj u oku, nisu prestali grliti život i nikad se nisu prestali radovati sitnicama jer, vjerovali ili ne, prestanak uživanja u sitnicama jest početak smrti... ali, nećemo mi sad o smrti, u kolumni o zelenilu.
Htjedoh zapravo reći, doduše, malo uvrnuto, da se smokva u svakom dalmatinskom vrtu podrazumijeva. Ne samo zato što je to sjajna voćka, već i zato što uspijeva i ljudima sa dvi live ruke i dvi live noge. Posadiš i čekaš da naraste, ne treba je tetošiti, ona će se sama, kao tipična autohtona biljka Mediterana, pobrinuti za sve.
Povijest, simbolika i otpornost smokve
Da budemo ipak precizni, smokva (Ficus carica) smatra se autohtonom biljkom istočnog Mediterana i jugozapadne Azije, odakle se proširila cijelim Sredozemljem još u prapovijesti. Smokva ne raste u žurbi. Ona čeka sunce, tišinu i vrijeme. Raste iz kamena, prkosi suši, a u svojoj nutrini skriva čitav svemir sitnih zrnaca – poput misli koje se nikada ne izgovore, ali ih se osjeća. Smokva nije samo voće. Ona je poruka. O strpljenju. O zrelosti. O svemu što sazrijeva iznutra, nevidljivo, dok mi jurimo prema nebitnom.
Malo je voća s toliko povijesti kao smokva. Stari Egipćani mumificirali su je uz faraone, Grci su je slavili u pjesmama, a Rimljani zakonski štitili. U Bibliji skriva sramotu, u kuharicama Mediterana donosi slast. Danas je jedemo kao delikatesu, ali smokva nije nikada bila samo hrana – ona je simbol obilja, ženske snage, zemlje koja daje i ne traži mnogo zauzvrat.
Negdje sam pročitala da su stanovnici Rimskog Carstva (u okviru zakona o raspodjeli zemlje) mogli dobiti zemlju uz uvjet da sade voćke. Među njima su smokve bile vrlo poželjne jer su davale plod i u teškim uvjetima.
U mnogim kulturama smokva se smatrala prirodnim afrodizijakom. Kleopatra je navodno obožavala smokve i često ih konzumirala kao simbol raskoši i ženstvenosti. Neki vjeruju da je i posljednji obrok prije njezine smrti uključivao upravo ovo voće.
Smokvina osica i neobičan proces oprašivanja
Ne znam jeste li znali da se smokva zapravo ne oprašuje kao većina voća – ona zahtijeva specifičnu vrstu ose da bi plod sazrio. Smokvina osica (Blastophaga psenes) ulazi u unutrašnjost smokve (koja je zapravo srasla cvat, odnosno cvijet koji cvate iznutra), gdje polaže jaja, istovremeno oprašuje sitne cvjetove unutra i – najčešće – ugine. Plod se zatim razvija, a osa se razgrađuje pomoću enzima zvanog ficin. Dakle, tehnički govoreći, mnoge smokve sadrže ostatke mrtvih osa. Preciznije rečeno, ono što jedemo nije cijela osa, već razgrađeni proteini koji su potpuno integrirani u plod.
To je istovremeno fascinantno i pomalo sablasno. A moguće je da je upravo to razlog alergijskih reakcija mnogih ljudi nakon konzumacije sočnih, finih, hranjivih i zavodljivih plodova... znam jednu takvu osobu, viđam je svaki dan, zna se tko je taj. Što ne znači da je to istina, samo razmišljam, odnosno razmišljamo...
A ono što sigurno znam jest činjenica s koliko je ljubavi moja majka sušila smokve, pogotovo crne. Ne znam nikoga tko ih toliko voli.
Kako i kada se beru smokve za sušenje?
Smokve se beru kad su potpuno zrele, odnosno kad su mekane na dodir i kad su se počele smežuravati, pa čak i blago pucaju ili ispuštaju malo soka (tzv. „med“ na vrhu ploda). Takve smokve sadrže najviše šećera, što je ključno za uspješno sušenje. Ako ih se ubere prerano, bit će manje slatke i lošijeg okusa kad se osuše.
Idealno vrijeme za berbu radi sušenja je topli dan bez rose ili kiše. Smokve se obavezno beru zajedno s drškom (petljom) i to iz nekoliko razloga:
- Bolja manipulacija – lakše ih je slagati i okretati tijekom sušenja.
- Manje oštećenja – manja je vjerojatnost da će plod puknuti ili iscuriti sok, što može izazvati kvarenje.
- Prirodna „petlja“ za kačenje – ako sušiš smokve viseći, ta drška omogućava lako vezivanje u lance ili nizove.
- Smanjen rizik od truljenja – bez drške, mjesto gdje je bila povezana za granu ostaje otvoreno i ranjivo.
Moja majka je smokve sušila na suncu, povremeno ih okrećući sa svih strana, a nakon temeljitog višednevnog sušenja blanširala ih je, odnosno, preciznije, hrpu po hrpu stavljala u cjedilo i nekoliko ih puta nakratko uronila u ključalu slanu vodu kako bi se s površine svake smokve uklonile eventualne nečistoće. Zatim bi ih opet kratko osušila i spremila zajedno s lovorovim listom za duge zimske dane i za poklone rodbini i prijateljima.
Svi smo se neizmjerno veselili tim smokvama!
