Nije prošlo puno otkako je smrt jednog hrvatskog novinara trigerirala javnost u neslućenim razmjerima i pokrenula bezbroj objava o "zataškavanju" načina na koji je umro. Vjerojatno i vi poznajete nekoga čija je bliska osoba izvršila samoubojstvo, ali o tome nikada ništa niste pročitali u novinama. U crnim kronikama medija su sve ostale tragedije - prometne nesreće, ubojstva, pljačke i dilanje droge. No, o suicidu i pokušaj suicida piše se vrlo rijetko i vrlo oprezno.
Zašto je to tako i zataškavaju li novinari samoubojstva?
Novinari zaista izbjegavaju izvještavati o samoubojstvima, pogotovo o načinima na koje je samoubojstvo izvršeno. Više je razloga za to, ali jedan od najvažnijih je definitivno Wertherov efekt, odnosno fenomen koji se zna dogoditi nakon objave o samoubojstvu i smrti, većinom slavne osobe.
Wertherov efekt
Wertherov efekt naziv je za porast broja samoubojstava koji se može pojaviti nakon što mediji intenzivno izvještavaju o smrti poznate osobe ili o samoubojstvu predstavljenom na sugestivan način. Pojam je uveo sociolog David P. Phillips 1974. godine, analizirajući statističke podatke i utvrdivši da emotivno nabijeno i detaljno izvještavanje može potaknuti imitacijsko ponašanje kod ranjivih pojedinaca.
Efekt je dobio ime po Goetheovu romanu "Patnje mladog Werthera", nakon čije su objave zabilježeni brojni povijesni slučajevi oponašanja. Danas se Wertherov efekt smatra jednim od ključnih razloga zbog kojih zdravstvene institucije i Svjetska zdravstvena organizacija pozivaju medije na oprez, neutralan ton i izbjegavanje senzacionalističkog prikaza samoubojstva.
Splitski psihijatar: "Suicidalne osobe osjete vrstu olakšanja i dobivaju ideje"
Splitski psihijatar Ivo Urlić objašnjava nam utjecaj članaka o samoubojstvima na suicidalne i depresivne osobe. Wertherov efekat zaista postoji, kaže.
"Način na koji govorimo o autoagresivnim radnjama može imati posljedice. Izvještaji o samoubojstvima, pogotovo detaljni i senzacionalistički, djeluju olakšavajuće na osobe koje su već labilne, na one koji se bore s vlastitim očajem. Pojavljuje se onaj opasni mehanizam identifikacije: ‘kad mogu drugi, mogu i ja.’ A kad je riječ o poznatim osobama ili nekome tko nam je na bilo koji način važan, reakcije su još intenzivnije.
Kada umre neka poznata i draga osoba ili se dogodi samoubojstvo, većina ljudi osjeti žaljenje, ali ima i onih koji u tuđem činu vide potvrdu vlastite misli", kaže psihijatar.
"Postoje i životna razdoblja u kojima je pomisao na smrt i suicid statistički učestalija. Na pragu zrelijih godina, često se prelamaju i fizički i psihički tereti. No osobito su osjetljive adolescentske godine. Mladi ljudi, još nedovoljno formirane ličnosti, često se osjećaju napuštenima, izoliranima, bez perspektive.
Tada se javljaju i prvi duševni poremećaji, oni koji eruptiraju naglo, kao da su dugo tinjali ispod površine. Adolescentski pokušaji suicida najčešće se odvijaju preko dostupnih sredstava. I, srećom, većina tih pokušaja nije uspješna. U srednjoj i starijoj dobi slika je drukčija. Suicidi su rjeđi, ali su uspješniji", zaključuje Urlić.
Nakon smrti Marilyn Monroe porasla stopa samoubojstava u SAD-u
Smrt Marilyn Monroe 5. kolovoza 1962. postala je jedan od najvažnijih povijesnih primjera povezanosti medijskog izvještavanja i porasta broja samoubojstava u populaciji. Ovaj je fenomen detaljno proučio američki sociolog David P. Phillips, koji je 1974. godine objavio istraživanje pod naslovom “The Influence of Suggestion on Suicide: Substantive and Theoretical Implications of the Werther Effect” u časopisu American Sociological Review.
Phillips je analizirao službene podatke o mortalitetu u SAD-u i utvrdio da je u mjesecu nakon smrti Marilyn Monroe stopa samoubojstava porasla za približno 12 posto u odnosu na prosjek. Taj je porast bio statistički iznad očekivanih oscilacija, što je istraživača navelo na zaključak da je Monroeina smrt pokrenula jasno mjerljiv imitacijski učinak u populaciji. Phillips je taj fenomen nazvao Wertherovim efektom, prema Goetheovu romanu iz 18. stoljeća, koji je također bio povezan s porastom samoubojstava nakon svojeg objavljivanja.
Prema rezultatima istraživanja, najpogođenija skupina bili su ljudi koji su se identificirali s Monroe – oni slične dobne skupine, spola i životnih okolnosti. Phillips je posebno istaknuo ulogu medija, koji su u tadašnjem izvještavanju naglašavali emotivne elemente, interpretirali glumičin privatni život i opisivali njezinu smrt na način koji je potencijalno mogao djelovati sugestivno na ranjive osobe.
Phillipsovo istraživanje postalo je temeljem za suvremene preporuke u javnom zdravstvu i novinarstvu. Upravo zbog rezultata njegova rada, Svjetska zdravstvena organizacija i druge stručne institucije desetljećima kasnije razvile su smjernice kojima se medije poziva na poseban oprez pri izvještavanju o temama povezanima sa suicidalnim ponašanjem.
Iako se kontekst medija od 1960-ih do danas bitno promijenio, primjer Marilyn Monroe ostao je ključan u razumijevanju kako javne narative o smrti poznatih osoba treba oblikovati odgovorno i uz svijest o mogućim posljedicama na mentalno zdravlje publike.
WHO ne zabranjuje izvještavanje o samoubojstvima, ali ima stroge preporuke za novinare
Prema smjernicama Svjetske zdravstvene organizacije, mediji imaju ključnu ulogu u načinu na koji javnost doživljava teme povezane sa suicidalnim ponašanjem. WHO naglašava da izvještavanje treba biti odmjereno i odgovorno, bez senzacionalizma, dramatičnih opisa i detalja o načinu izvršenja, jer takav sadržaj može povećati rizik imitacijskog ponašanja kod ranjivih pojedinaca. Umjesto toga preporučuje se neutralan ton, izbjegavanje nagađanja i posebna briga o zaštiti dostojanstva obitelji.
WHO također upozorava na opasnost pojednostavljivanja uzroka samoubojstva. Stručnjaci naglašavaju da je suicidalno ponašanje složen javnozdravstveni problem koji nikada ne proizlazi iz jednog događaja ili okolnosti, već iz niza međusobno povezanih čimbenika. Zbog toga mediji trebaju izbjegavati pripisivanje krivnje, romantizaciju ili dramatizaciju slučaja te umjesto toga pružati kontekst koji naglašava važnost mentalnog zdravlja i pravovremenog traženja stručne pomoći.
U svojim preporukama WHO posebno ističe važnost uključivanja informacija o dostupnim oblicima podrške. Navođenje brojeva kriznih linija, dostupnosti hitnih psihijatrijskih službi i drugih oblika pomoći može imati zaštitni učinak i potaknuti osobe u krizi da potraže stručnu podršku. Na taj način mediji ne samo da smanjuju rizike povezane s neadekvatnim izvještavanjem, nego aktivno doprinose stvaranju okruženja u kojem se mentalno zdravlje shvaća ozbiljno, a pomoć postaje dostupnija i manje stigmatizirana.
Suicidalne i depresivne osobe mogu potražiti pomoć na besplatnom broju 0800 8800 (Centar za krizna stanja i prevenciju suicida, 0–24). Podrška je dostupna i putem Plavog telefona 01 4833 888, Hrabrog telefona 116 111 te u hitnim slučajevima na broju 112. U Splitu se pomoć može dobiti i na hitnom psihijatrijskom prijemu KBC-a Split, Spinčićeva 1.
