Izbornik Zlatko Dalić je za Večernji list otvorio dušu i odgovorio na neka pitanja koja od završetka prvenstva muče hrvatsku javnost.
– Sada je idealan trenutak da odem! Odluku sam donio još poslije Amerike, sa svojom obitelji, i ta odluka je u meni. Ali, dolaskom u Zagreb, kada sam vidio onaj doček, tu svoju odluku moram preispitati. Zbog tih običnih ljudi, koji su mi najvažniji, zbog tih emocija... Pitam se: imam li ja sada pravo te ljude iznevjeriti?
Što vas je potaknulo na odluku od odlasku?
– Prešao sam preko nekih stvari preko kojih nikada ne bih prešao, samo zbog Svjetskog prvenstva, jer sam bio uvjeren da ondje možemo nešto napraviti. Šutio sam, trpio sam neke stvari, dovoljno sam iskusan, neovisan, neopterećen, a Hrvatska mi je san. Što mi je zasmetalo? Najprije, četiri mjeseca slagao sam svoj stožer, gubio energiju na to. Dalje, nakon poraza od Perua u Americi, neki zovu telefonom, smjenjuju me, konzultirali su i igrače o tome. Srećom, bilo je tamo pametnih ljudi koji su to zaustavili. Dalje, klubovi pišu priopćenja (vjerojatno misli na Osijekova, nap.a.), nitko iz Saveza na to ne reagira. Ne zbog mene, Zlatka Dalića, nego zbog integriteta izbornika. Napadaju me, a nitko me ne brani. Zato sam tako odlučio; ne smijem dopustiti da me za dva mjeseca, opet nakon prvog poraza, neka “dva frajera” opet smjenjuju.
Zamjerate li Šukeru što vas nije zaštitio?
– Predsjednik Saveza prema meni je bio izuzetan. Bio sam trener u dosta klubova, uvijek me predsjednik nešto pitao, sve ga je zanimalo... Davor mi nikada ništa nije rekao; osim – ti si izbornik, radi po svome, i na tome kapa mu do poda. Ne govorim ja sada o Davoru, nego o ljudima oko njega. Nisam balavac, da će sa mnom raditi što hoće, a ja ću šutjeti. Ja sam stekao ime svojim krvavim radom, trudom, i sad će neka dvojica-trojica odlučivati o mojoj sudbini. Ja ću sam odlučiti o svojoj sudbini. Samo hoću mir, stabilnost.
Jeste li razgovarali s igračima o tome? Moglo bi ih pogoditi ako odete?
– Razgovarao sam s pola njih, oni su moja obitelj. Dok sam ja izbornik, bit će onako kako igrači hoće. Oni su mene podržali, ja respektiram njih, oni mene.
A što ako kažu – šefe, nemojte otići?
– Ta odluka stoji u meni. Život me naučio da je najljepše otići kad si na vrhuncu, kad si najbolji, kao što je napravio Zidane, kapa mu do poda.
Više pročitajte OVDJE.
