U subotu je u Teatrinu Gradske knjižnice Solin odigrana predstava „Zbogom Natalija Petrovna“, adaptacija lirske drame Ivana Sergejeviča Turgenjeva. Turgenjevljeva drama „Mjesec dana na selu“ nije djelo koje je novost na našim kazališnim daskama. Prošlo je 19 godina otkad je predstava počela ubirati nagrade i dominirati na danima satire. Vjerojatno najranija drama ruskog pisca prikladna je za režiju zbog mnogo zgodnih aspekata: broja glumaca, zamršenih ljubavnih odnosa, prikaza tipične seoske dokolice u kojoj do izražaja dolaze međuljudski odnosi, tipskih likova, mogućnosti eksperimentiranja s kostimografijom i scenografijom i prije svega činjenice da se radi o klasiku, a klasicima se rijetko tko usudi tražiti manu.

Splitsko kazalište PlayDrama predlošku je pristupila u okviru programa „Klasici u rebama“ – prilagodba originala zahtijevala je rezanje broja glumaca, jače profiliranje nekih veza među likovima, kao i izostavljanje onih koji bi kazališni prikaz zakrčili ljubavnim odnosima koji bi više nalikovali meksičkoj sapunici nego predstavi. Za režiju, adaptaciju i odabir glazbe pobrinula se Anastasija Jankovska. Umjetnički voditelj PlayDrame, Elvis Bošnjak, rekao nam je nekoliko riječi o predstavi.

– Mislim da je kolegica Jankovska napravila dobar posao, prije svega što se tiče režije, jer uzela je velik komad s mnogo likova, bitno ga sažela i skratila, a nije izgubila bit drame. Predstava je razigrana, ima jakih dramskih momenata, a i kazališne čarolije. Mladi glumci koji u njoj nastupaju jako su to dobro izveli. Dosad se ova predstava igrala u splitskom klubu Quasimodo pa se trebalo prilagoditi nekim drugim okolnostima koje gostovanja nose, ali mislim da je publika dobro prihvatila predstavu. Sve su dosadašnje izvedbe uključivale pozornicu u kojoj je publika bila jako blizu glumcima, kao što je i ovdje bio slučaj, ali dobro je što to ni jedne ni druge ne dekoncentrira, nego daje dodatnu draž izvedbi. – rekao je Bošnjak.

Kao što se iz navedenoga može iščitati, sada već viđena, a uvijek riskantna ideja o publici koja se nalazi na samoj pozornici realizirana je bez većih problema. Publika koja je toliko blizu glumcima za vrijeme predstave ne drijema, nego aktivno misaono sudjeluje. Svaki glumački pokret, ples, udarac nogom ili fizički okršaj djeluje intenzivnije zbog činjenice da je većina gledatelja od njih udaljena tek koji metar. Smeta li njima blizina toliko znatiželjnih očiju i činjenica da moraju biti dvostruko koncentrirani da se u svoj sili aktivne koreografije ne spotaknu preko gledateljskih nogu, to treba pitati njih.

Što se same fabule tiče, odmak od tipična predloška sredine 19. stoljeća nije prevelik. U dosadi seoske svakodnevice likovi traže izlaz u ljubavi, koliko god ona bila destruktivna ili nerealna. Katarina Romac odlično se snašla u ulozi privlačne, ali zbog ljubavnog nezadovoljstva potpuno rastrojene Natalije Petrovne. Petrovna je frustrirana nepažnjom svoga supruga Arkadija (Davor Pavić) koji je toliko zaposlen da dugo ne primjećuje spletke u ženinoj glavi i srcu. Njena pojava varira od odrješite femme fatale u crvenoj haljini do krhke i izgubljene osobe čiji je ljubavni jadi dovode do ludila i svode njeno ponašanje na krajnosti poput djetinjeg plača ili životinjskog režanja. Cijelo je vrijeme u stvarnost pokušava vratiti brižni i plemeniti Rakitin kojega je sjajno utjelovio Ivan Baranović. Publici je odmah naznačeno da ti likovi nose zajedničku ljubavnu povijest, ali Natalija Petrovna je ta koja traži pažnju, sažaljenje i stavlja sebe u centar pozornosti svih likova, a Rakitin trpi njene ispade, tješi je i pokušava pronaći izlaz. Osobito je jaka scena u kojoj Rakitin nosi Petrovnu u naručju kao dijete, pokušavajući njene najprizemnije scene smiriti na najblaži mogući način, a igra imitacija u kojoj on čini sve iste pokrete kao i njegova neprežaljena ljubav, samo da bi dopro do svijeta u kojemu će ga ona poslušati, u publici je izazvala rijetko viđeno susjećanje sa sporednim likom.

Majčinska ljubav Natalije Petrovne prema mladoj Veri (Anja Ostojić) ozbiljno je poremećena činjenicom da je Verina ljepota i ljupkost postala toliko očita da se „kuhaju“ prosidbe. Petrovna za ženika predlaže Afanasija Ivaniča, uz riječi koje dovode do gorkog smijeha publike: „Pa nema ni osamdeset!“ Pokušaji nametanja staroga prosca posljedica su ljubomore jer je postalo očito da Vera gaji osjećaje prema simpatičnom mladom učitelju ruskoga jezika, Alekseju Beljajevu (Luka Čerjan). Petrovna u jednom trenutku čak počne režati, a taj „predatorski napad“ ozbiljno preplaši mladu Veru, koja uskoro uzvraća istom mjerom kad shvati da se Aleksej, zbog nereda koji bio mogao nastati, sprema otići. Ozbiljnost ljubavnih problema i dramsku napetost maestralno razbija Matko Elezović u liku Ignatija Špigeljskog, doktora-šarlatana koji žensku slabost zbog ljubavnih jada koristi da bi (doslovno) ispipao situaciju, ulagivao se lijepoticama i svaki put iznova propisao šetnju i više smijeha kao lijek koji će sve riješiti. Osim što je volio opipati Natalijino i Verino bȉlo više nego popiti dobru kapljicu, htio je i čuti sve što se događa u selu. Tako je Elezović utjelovio tipičnu mušku „babu“ s anđeoskim licem, a kad mu je Rakitin konačno rekao da ga strašno nervira, Špigeljski iskreno odgovara: „Živciram i sam sebe.“ Jaka rečenica koja opisuje poveznicu svih šest likova – ne mogu pomoći sebi samima, a izlaz traže u pokušajima mijenjanja likova oko sebe, pa makar došlo do moljenja da svi odu i ostave ih same sa svojim emocijama i jadima.

Kraj predstave ostavit ćemo neotkriven da ne naštetimo gledateljskom užitku svih onih koji ovaj komad još nisu gledali. Naslov ove adaptacije odlično korespondira sa završetkom, a posljednja je scena, uz izvrsno odabranu glazbu i angažman glumaca, jedna od onih koja ne ostavlja gorak okus u ustima čak ni kod onih koji priželjkuju drugačiji kraj. Režija je iziskivala mnogo posla, fabula se nije odmaknula, a ni drastično mogla odmaknuti od tipičnog poetskog realizma koji neki vole, a neki mrze. Ako u startu niste ljubitelj djela u kojima je svaki fabularni topos očekivan, kao i karakterizacija likova, prerada Turgenjeva na vas neće ostaviti očaravajući dojam, ali ono što ne možemo osporiti je fantastičan odabir glumaca i njihova maestralna izvedba. U prethodnim je izvedbama ove drame često nedostajalo glazbe, a ovdje glazba dominira, ponekad i upadljivo, likovi kao da imaju koreografiju od prve do posljednje sekunde, scenski pokret odrađen je za udžbenike, a emocije, od najveće ljubavi da najdublje tuge, ispolirane su do savršenstva. Sve navedeno trebalo bi biti dovoljno da zainteresira ljubitelje i „klasika“ i „reba“, a ljudima koji stoje iza projekta želimo još mnogo izvedbi i pozitivnih reakcija publike.