Pun mi je kufer nogometa!
Pun mi je kufer reprezentacije! Svih reprezentacija na ovom svijetu. Moram priznat da mi još najviše na živce ide Hajduk. E, sada da pojasnim ne klub, već ljudi koji ga čine. Koliko se u svih ovih godina iz gradske blagajne ubacilo u Hajduka. Ne, krivo napisano, ne Hajduka, već privatne džepove.
"Svi ovi navodno mali klubovi izgubili su bitku s tim uhljebima"
Kada bi se sve zbrojilo, nikada u probleme ne bi ušli mali klubovi. Da je samo trideset posto ušlo u te navodno male, a ne u novčanike lopova u Hajduku.
Vaterpolo, gimnastika, stolni tenis… svi ovi navodno mali klubovi izgubili su bitku s tim uhljebima. Zašto? Zato što ako si riječ rekao protiv Hajduka ne voliš svoj grad, ne voliš svoju zemlju.
Ne! Sasvim je drugačije. Ja volim svoj grad, ja volim našu djecu. Što je bitnije, dijete što igra u Hajduka, ili ono u džudo klubu Student. Osim novaca koji su uzeti iz naših džepova, da bi se pružilo bolje uhljebljenje u Hajduka.
"Kako može narasti u Splitu, jedan Goran, jedna Blanka..."
Trebalo bi se izbrojiti sva ona dječica koja vole igrati bilo koji sport osim nogometa. Veoma brzo bi se vidjelo da mi više nismo grad sporta, već grad Hajdukovih lopova. Ponavljam, ja sam rođena s Hajdukom u srcu. Ali isto tako bila sam na Peristila i to sa sinom u trbuhu, kada je Jugoplastika postala prvak.
Kada je naš Goran osvojio, njegov san i svi smo ga dočekali na rivi. Zar se nije orila Arena kada su igrali naši vaterpolisti. Pun mi je kufer nogometa!
Kako može narasti u Splitu, jedan Goran, jedna Blanka, Rađa, Kukoč. Kada sve Hajdukove rupe grad pokriva, čitaj mi. Ako griješim, molim dokaz!
Pun mi je kufer nogometa!
