Djeca danas odrastaju u svijetu punom brzih podražaja, ekrana i sadržaja koji ih rijetko potiču na dublju koncentraciju ili stvarnu interakciju. Upravo zato interaktivne predstave postaju izuzetno vrijedan alat – ne samo za zabavu, nego i za razvoj pažnje, socijalnih vještina i emocionalne inteligencije kod djece.
Kao klaun Spartanko, tijekom godina sam izvodio na stotine predstava – od vrtićkih soba do velikih školskih dvorana. Ono što iznova primjećujem jest koliko djeca reagiraju kad su uključena. Kad ih pitaš nešto, kad moraju pomoći, kad se osjećaju kao dio predstave – ne samo da se smiju više, već se usmjeravaju bolje, slušaju pažljivije i povezuju s drugima dublje.
Pažnja se ne uči pred ekranom
U interaktivnoj predstavi dijete ne može “skrolati” dalje. Mora slušati što klaun kaže, mora čekati svoj red, mora pratiti tok radnje da bi znalo kad treba viknuti "abrakadabra". To su trenuci u kojima treniraju koncentraciju, samokontrolu i aktivno slušanje – ključne vještine za život u školi i društvu.
Interaktivnost nije samo riječ u programu
Danas se vrtićima i školama nudi puno programa koji se nazivaju "interaktivnima", no na terenu to često izgleda drugačije. Djeca sjede i eventualno povremeno dignu ruku ili viknu odgovor. U mojim predstavama, koje su ekstremno interaktivne, djeca od početka do kraja aktivno sudjeluju – i to nije uvijek svima po ukusu.
Jednom mi je ravnatelj jedne škole iskreno rekao: “Djeca su bila presretna, i to mi je najvažnije. Iako sam ja starija škola – meni je draže kad djeca sjede tiho i gledaju.” Iskreno, djeci to sigurno nije draže – ona žele sudjelovati, biti uključena, imati osjećaj da pripadaju priči.
Prilagodba je ključ
Vrtićki prostori često su manji, puni djece, s nižim stropovima gdje se zvuk lako odbija. U školama je lakše – tu su dvorane i atriji. S vremenom sam naučio kako prilagoditi izvedbu svakom prostoru, publici i tempu – da bude zanimljivo i djeci, i odgojiteljima, i učiteljima. To je važno jer prava interakcija ne dolazi iz mikrofona – dolazi iz odnosa.
Moram priznati – najviše volim nastupati u vrtićima i školama. Tamo sam među kolegama stručnjacima koji razumiju djecu, a publika je homogena – djeca su često u razmaku od samo godinu-dvije, i zna ih biti i preko sto u jednoj dvorani. Sve je obično vrhunski organizirano – od stručne podrške do prostorno-materijalnih uvjeta.
Za razliku od toga, na dječjim rođendanima često nastupam u “svakakvim uvjetima” – u stanovima, podrumima, dvorištima – pred djecom u rasponu od dvije do petnaest godina, od kojih su svi (doslovno) nasećereni i jedva čekaju trčati i skakati. Naravno da i to ima svoju čar, ali ustanove su jednostavno najbolji mogući ambijent za ono što radim.
Klaun kao pokretna inspiracija
Moja najgledanija i najtraženija predstava je upravo sportska predstava, jer spaja pokret, igru i interakciju. Ta predstava je dio mene – i djeca to osjete. Izvodio sam je po cijeloj Hrvatskoj i redovito dobivam oduševljenje kao povratnu informaciju. Stručnjaci to itekako prepoznaju – jer nije često da djecu pokreneš kroz zabavu na način koji nisu ranije vidjeli.
Često lutkarske i kazališne predstave imaju prednost pred klaunskim, barem na papiru. No to traje samo do prve izvedbe. Kada vide kako djeca reagiraju na show u kojem mogu sudjelovati, smijati se, skakati i biti glavni lik – vrata se automatski otvaraju.
Za kraj – jedno iskreno "ali..."
Vidim to iz prve ruke – mnogi glumci i izvođači kad pokušaju nasmijati djecu koriste pristupe koji zapravo nisu primjereni jer ne razumiju psihologiju humora kod djece. Ne znaju kako funkcionira dječji mozak u vrtićkoj dobi, a kako u školskoj. A to je znanje koje se gradi, proučava i stalno nadograđuje – kao i odgoj. Zato i nije čudno što djeca u vrtiću često uspiju nešto što doma ne mogu. Pristup i znanje su ključ.
Moje predstave nisu za one koji žele tišinu pod svaku cijenu. Nisu za one koji zaboravljaju da su i sami nekad bili djeca. Ako me zovete – pripremite se da će biti glasno, da će biti smijeha i kaosa, ali i da će ostati trag. Poseban utisak u malim glavama. Djeca će danima pričati o onom klaunu koji ih je pitao da sudjeluju, koji ih je pogledao u oči i koji ih je shvatio ozbiljno – kao ljude.
Nažalost, ponekad naiđem i na one koji me ne shvate. Tko stišava djecu dok se smiju u mojoj predstavi – zapravo stišava životnu radost. Meni je dragocjeno kad su djeca uključena srcem i dušom, kad su slobodna reagirati, kad mi vjeruju.
Najgori su trenuci kad osjetim da netko tko radi s djecom – to više ne želi. Kad mi usred predstave netko stane tik do mene i priča, dok mi se zvukovi miješaju i gubim koncentraciju. Ili kad vidim da su kuharica i spremačica toplije, pažljivije i pedagoški svjesnije prisutne uz djecu – nego netko tko bi to trebao biti po profesiji.
Tad me malo zaboli. Ali me još više potakne da nastavim raditi ovo što radim – još jače, još predanije. Jer djeca zaslužuju najbolje. I ako je moj put da to prenesem kroz trik, šalu i klaunsku cipelicu – onda idem dok ne obiđem svaki vrtić i školu u Hrvatskoj.
