[VELIKO-SLOVO-POV]K[KRAJ-VELIKO-SLOVO]ava košta ovoliko, sladoled onoliko… Cijeli život sam u ugostiteljstvu i cjenik se uvijek nalazi na stolu. Zašto imamo potrebu naglašavati koliko je nešto plaćeno? Pišemo sami protiv sebe, a zašto očekujemo da drugi pišu hvalospjeve? Svi oni koji rade u tom sektoru, znaju koliko se moramo truditi da gost bude zadovoljan. Želimo dat najbolje od sebe, prikazat se u najboljem svjetlu. Samo na taj način će nam se ti isti gosti i vratiti. Baš čudno, a ima toliko objekata sa pristojnim cijenama. Kao primjer, uzet ću nekadašnji Žbirac. Od njega je stvoren brand, kultno mjesto, mjesto koje je cjenovno bilo prihvatljivo ljudima. Okolni kafići koji nisu bili na položaju kakav je bio naš, imali su dva ili tri puta veće cijene. Ljudi imaju pogrešnu percepciju. Ne zgrću vlasnici novac, nego se bore za opstanak. Nitko ne stavlja kavu ili kuglu sladoleda skupo iz obijesti.
Najmovi se plaćaju na desetine tisuća eura, radnici, nabave, i još trista čudesa koja moraju biti podmirena. A najvažnije je, nitko nas ne prisiljava da idemo na najskuplja mjesta, to je naš izbor. Čemu onda čuđenje? Versace i roba sa pazara nemaju istu cijenu, a imaju isti, ili sličan sastav. Tako je i s mjestima na kojima pijemo kavu. Ja ne idem na mjesta na kojima mi je skupo. Ali isto tako, ako mi se pije kava, popiti ću je bez obzira koliko koštala. Čudni smo mi ljudi. Odemo na kavu da bismo slikali račun.
"Diže mi se kosa na glavi od dvojnih cijena"
Trenutno radim u restoranu u Gornjoj Podstrani, „Carevi dvori“. Za doći do nas, treba se baš pomučit, upaliti auto, i popeti se jako blizu Bogu, kako ja kažem u šali. Kako meni gosti lijepo objasne, šta se više penjemo, hrana je sve bolja i bolja. A poviše naš nema nijedan restoran. Time je sve rečeno. Cjenovno smo prihvatljivi, a po kvaliteti u samom vrhu. Zašto? Kako da nam se gosti vrate ako smo osrednji? Moj šef ne izigrava Boga, nego radi na roštilju, peče peke. To je njegovo životno djelo u koje je uložio sve što je imao. Osrednjost sebi ne smije dozvoliti. I nitko ne naručuje napamet, već sa cjenikom u ruci. Znači, upoznati su sa cijenom.
I postoji još nešto što me izuzetno smeta, i što smatram nedopustivim u ugostiteljstvu. Dvojne cijene. Od toga mi se diže kosa na glavi. Jedna je cijena za naše, druga za strane goste. Ne znam kako oni prolaze, ali meni ljudi koji ne znaju ni riječ hrvatskog, traže hrvatski cjenik. Samo se nasmijem, jer znam i zašto to rade. Netko ih je već prevario, pa su oprezni. Imamo cjenike na nekoliko jezika. Za istim stolom zna biti njemački, engleski i hrvatski. Mi nemamo problem s tim, jer su cijene onakve kakve bi trebale biti, za sve iste. Gosti su gosti, i tko god da to primjenjuje, za mene je to čista prijevara. Zamislite da se nađem u situaciji da moram dat cjenike sa istim jelima, i različitim cijenama. Propala bih u zemlju od srama. Ja na takvom mjestu ne bih radila, i amen.
"Na cjeniku sve lijepo piše"
Dragi moji, sve nam je uništeno, i od turizma živimo. Ne smijemo se kockati, niti sjeći granu na kojoj sjedimo. Onaj tko nije prošao sve poslove u jednom kafiću ili restoranu, taj isti ne bi trebao ni otvarati. Ima li išta strašnije od toga kad posao vodi onaj tko o poslu nema pojma?
Dragi moji, na cjeniku sve lijepo piše. To što se vi šokirate, govori sve o Vama, a ne o cijeni kave. Proučite što naručujete i umjesto da objavite sliku računa, radije upitajte konobara je li umoran. Osmjehnite mu se, jer je previše ljudi koji hodaju s izrazom lica kao da jedu ljuti feferon u tom trenutku. Sve je stvar pristupa, vjerujte mi.
#volimohrvatsko
