Siti ste, ali svejedno pojedete i posljednji zalogaj s tanjura. Iako tijelo jasno šalje signal da mu je dosta, u glavi se javlja poznata misao: „Ne smiješ baciti hranu.“ Taj automatski poriv često prati i blaga krivnja, ali i nezadovoljstvo samima sobom.
Riječ je o obrascu duboko ukorijenjenom u našoj psihologiji i kulturi. Mnoge su generacije odrasle uz poruku da je bacanje hrane grijeh, što ima korijen u vremenima oskudice, racionalizacije i straha od gladi. Iako se okolnosti odavno promijenile, porcije su postale veće, a hrane ima više nego ikad, mentalitet „pojedi sve“ ostao je isti.
Na to se nadovezuje i tzv. zabluda utopljenog troška – osjećaj da nešto moramo dovršiti samo zato što smo za to platili. Tako jedemo i kad smo siti jer nam se čini da je ostavljanje hrane „gubitak“, iako nam dodatni zalogaji često donesu samo nelagodu.
Hrana, pritom, nije samo gorivo. Ona nosi emocionalno značenje – povezana je s brigom, utjehom i osjećajem sigurnosti. Zbog toga jedenje do kraja tanjura može davati iluziju kontrole i dovršenosti u svijetu koji je često kaotičan.
Stručnjaci savjetuju da se krivnja zbog ostavljene hrane zamijeni svjesnijim odnosom prema vlastitom tijelu. Hrana je otpad i kad završi u smeću i kad završi u nama protiv naše volje. Pomaže stati usred obroka, posluživati manje porcije i prihvatiti da je reći „dosta mi je“ oblik brige o sebi, a ne sebičnosti.
