Imao sam namjeru zaprositi Anu još lani, trebalo je to sve biti božanstveno i prekrasno, baš kako je zaslužila. Birao sam mjesto i čekao pravi trenutak, a onda se dogodila 2020. sa svim svojim nedaćama i koronom, pa je ta ideja pala u vodu, priča za 24 sata Dean Jadanić iz Petrinje (32).
On je svoju curu Anu Krznarević (26) zaprosio u ruševinama, na mjestu gdje je umalo izgubio život, ispred Doma zdravlja u Petrinji. Upoznali su se prije četiri godine u trgovini, gdje je ona radila, i to baš na njezin rođendan. Prohodali su nekoliko mjeseci poslije, a od tada su nerazdvojni. Dean radi kao medicinski tehničar u petrinjskom Domu zdravlja već trinaest godina, a nakon posljednjeg potresa 29. prosinca od tamo je jedva izvukao živu glavu. Sad oboje volontiraju kako bi pomogli stradalima u potresu pa se zbog posla rijetko i viđaju.
- Godina nam je donijela još jednu veliku nedaću. Potres koji nas je sve dotukao. Jedva sam izvukao živu glavu kad se sve oko nas urušavalo.
Jednostavno, ne znamo što nam život donosi i što nam donosi sutra. Možemo lako nastradati - priča Dean pa nastavlja.
- Tako sam u četvrtak navečer, razgovoru sa svojim najboljim prijateljem Markom, odlučio sutradan zaprostiti Anu, jer sam shvatio da nema smisla čekati pravi trenutak. Svaki trenutak je pravi - kaže.
Kako se odluka da zaprosi Anu dogodila gotovo preko noći, Dean je brzo morao pronaći zlatara. A pronaći zlatara u Petrinji u svom ovom kaosu, činilo mu se kao nemoguća misija pa je kontaktirao kolegu koji ima zlatarnu u Sisku te mu je, nakon što je čuo njegove namjere, odmah otvorio svoja vrata. Prsten je nabavio u petak ujutro, a navečer već je on bio na Aninoj ruci.
- Znate kako mi cure to predosjećamo, ali ja ovaj put nisam imala pojma što se događa. Samo mi je navečer rekao da moramo još otići do Doma zdravlja pokupiti neke stvari. Tamo su nas čekali prijatelji, a Dean se pravio kao da nešto traži po podu. Iako nisam znala što traži, tražila sam i ja s njim. Onda je samo u jednom trenutku skinuo kacigu, kleknuo, izvadio prsten i to je bilo to. Naravno da sam rekla da! - priča Ana dok joj osmijeh ne silazi s lica.
Zaprosio ju je na ostacima ruševina ispred Doma zdravlja, na stubištu gdje je skoro izgubio život. Ana je priznala da mu nikad neće moći dovoljno zahvaliti, što joj je, i u ovim teškim trenucima, uspio uljepšao kaotičnu i tužnu svakodnevicu.
- Nisam htio više čekati, jer kako sam već rekao, nema pravog trenutka. Skoro sam izgubio život u potresu i shvatio sam da na neke stvari ne možemo utjecati, pogotovo ne na ovakve prirodne katastrofe. I više ništa ne želim čekati, pogotovo ne prilike, već ih želim sam graditi. Između ostalog, kao i ovaj naš grad - rekao je Dean, pišu 24 sata.
