-Na svu sreću, taj ružni period ruža i kaktusa je daleko od mene — kaže Zvezdana Mlakar, govoreći za moju kolumnu Poznato lice tamo daleke 1988. godine u rujnu.
-Još za vrijeme studija dobila sam ulogu u filmu Franca Štiglića »Prizivanje proleća«, i tada mi se činilo da su mi svi putovi bili otvoreni. Nakon završetka Akademije željela sam igrati u dobrom glumačkom ansamblu. Naravno, priželjkivala sam da to bude Slovensko narodno gledališče ili neka druga sredina u kojoj ću moći napredovati. Kada sam otišla u Celje, u tamošnje kazalište, kao glumica sam pala na dno. Dvije godine sam radila, bolje rečeno bila sam tek na spisku. Zapala sam u strahovitu krizu i dolazila sam u situaciju da potpuno napustim glumu kao životni poziv. Međutim, ono što nisam naučila na Akademiji, naučila sam u Celju: upoznala sam samu sebe!
I počeli ste snimati reklame po kojima su Vas tada mnogi znali, a naročito po onoj televizijskoj za »Kaj cvikaš, še nisi videl žensko kako barva?«
-Točno je da me mnogi poznaju po toj reklami. Reklame ne bih radila da sam imala dovoljno za život. Čini mi se čak da poneki dolaze u kazalište, na moje predstave, upravo da vide tu deklicu s reklame. Ne volim se tako prodavati, ali mora se živjeti s kompromisima. Ipak radim u drami, snimila sam nekoliko filmova, a na startu je eto i nova serija koje će mi, nadam se, donijeti afirmaciju u struci.
Što očekujete od serije?
-Ako bih vam iskreno odgovorila — ništa! Sad upadam u kontradikciju. Što god napravila, dobro ili loše, ja ne vjerujem da će mi pomoći da postanem velika glumica. Nakon serije možda dobijem jednu dobru ulogu.
Kod Slavka Hrena primjerice?
-- Što da ne! Slavko je režiser serije »Ruže i kaktusi«. Iz iste smo generacije s Akademije, i uvijek me je poštovao. Kada mi je ponudio ulogu nezaposlene glumice u seriji, kazao mi je kako je uvjeren da samo ja mogu to pravilno donijeti. Snimali smo preko četrdeset dana i po noći i po danu, a upravo sam u tom razdoblju bila angažirana u Grazu. Zadovoljna sam što sam radila na ovom projektu. Malo sam nervozna jer ne znam kako će je prihvatiti publika. Napravili smo što smo mogli i ja i Igor Samobor koji u seriji glumi moga muža.
Mozart smiruje
A tko Vam »igra« muža u privatnom životu?
-Još nitko! Kad sam se prije nekoliko godina vratila iz Celja u Ljubljanu, odlučila sam imati dijete i sada je uz mene sin Jan koji ima tri godine. Dok sam bila angažirana u Grazu, mjesec dana ga nisam vidjela. Bilo mi je strašno. Da nisam glumica, imala bih mnogo djece.
Da niste postali glumica, bili biste odlična pijanistica?
- Strašno volim klasičnu muziku. Kada sam bila trudna, slušala sam uglavnom Mozarta, pa preporučujem svim trudnicama da to isto učine. To smiruje. Kad sam bila mala, htjela sam učiti klavir, ali kako potječem iz radničke obitelji nije se moglo priskrbiti više od harmonike. Željela bih da moj Jan svira saksofon.
pak ću vam odgovoriti na ono vaše pitanje: sad sam srela pravog čovjeka. Upam!
- Čemu se još upate?
-Volim film. Poznajem sebe, i vjerujem da ću kad-tad odigrati jednu lijepu ljubavnu sriču na filmu. Željela bih raditi s Karpom Godinom.
Uporni ste i ambiciozni?
— Strašno! Glumac mora stalno ispitivati sebe, biti uporan i tvrd čovjek. U SNG u Ljubljani trenutno glumim u predstavi redateljice Barbare Hieng »Happy baby«. Ona je odlična redateljica i dobro se slažemo. U toj sam predstavi glumila i u Grazu, malo na slovenskom, malo na njemačkom jeziku. Da sam znala dobro njemački, mogla sam stalno ostati u Austriji. No, lijepo mi je i ovdje. Uostalom, tko bi mi u Austriji dao more.
Volite more?
-Obožavam. Uvijek ljetujem na Molatu. Bez mora ne bih mogla živjeti. Kad ostarim, živjet ću na nekom idiličnom otoku?
Možda i hoće, ali na početku sada već vrlo uspješne glumačke, voditeljske pa i novinarske karijere , od Zvjezdane možemo očekivati samo ruže.
To i zaslužuje uz lep pozdrav.
