Dugo je u našem novinstvu podržavana teza kako je prava vijest kad čovjek ujede psa a ne pas čovjeka. Slušajući na radiju, televiziji, listajući prve stranice novina, prave vijesti imamo svakodnevno i navedena urednička pošalica ima osnove. To što se pas izgubio u priči, poprimio neko novo lice ili ruho nije nevažno. Zato bismo se ovdje i na ovome mjestu trebali zauzeti za prvobitnu, pravu i jedinu moguću vijest ... ipak je pas ugrizao čovjeka!
Čovjek je najprilagodljivije živo biće. Dok smo još prije nekoliko godina na istim radijskim postajama, na istim ekranima i novinskim stranicama slušali, gledali i čitali vijesti o surovim ubojstvima i masakrima u nekim tamo dalekim zemljama, ta stvarnost se za tren prenijela na naše ulice, ceste, sela, gradove, i ubrzo postala dio svakodnevice. A i takve vijesti treba znati pročitati, priopćiti ih, udahnuti im malo duše i novinarske inventivnosti. Onako kako to radi Hloverke Novak-Srzić, novinarka koja je za samo nekoliko mjeseci, koliko se pojavljuje na malim ekranima u vijestima Drugog programa, osvojila gledalište.
I dok joj popularnost raste, ona poput hirovite holivudske zvijezde odbija intervjue.
A na upitnik za pristupnicu u "poznato lice" »natjerala« su me predbacivanja školske joj drugarice iz makarskih dana Senke Nuić i kolege Nikice Marinkovića, dakako uz preporuku sasvim različitih intonacija,, prilikom upita.
-Meni vas je žao odbiti, ali to moram učiniti zbog određenih razloga. Mislim kako je nepravedno da mi koji se svaki dan satima "slikamo“, budemo prisutni još i u novinama. A osim toga ima novinara koji čitav svoj radni vijek provedu u redakciji nekog lista i nitko ih se ne sjeti. Već su me tražili iz Studija za razgovor, a i iz nekih drugih listova. Nisam mogla pristati upravo iz ovih razloga. A žao mi je, kolege smo...
Omladinci prave vijesti
U potpunosti se slažem s Vama, ali ovog trenutka Vi ste u žarištu interesa gledateljstva jer Vam je ono poklonilo veliki broj glasova. Vijesti koje radite na drugom programu, sudeći po njihovim ocjenama, najgledanije su. Zar ne?
Tako su se zapravo izjasnili. Zašto sam se svidjela ljudima, teško je kazati. Znam samo da na vijestima radim puno. Kad je čovjek marljiv, onda rezultat ne može izostati. Mislim da im se sviđam zato što znaju da ni jednu informaciju ne prikrivam, ne uljepšavam. Imam možda neki svoj odnos prema vijestima. Na HTV sam došla prošle godine, u studenome. Kada se radio Drugi program, postojala je ideja o kratkim vijestima. Kolega Merlić je razgovarao s Lazom Golužom i rekao je da bi ja i on mogli napraviti vijesti. Tako smo i učinili. Okupili smo ekipu s Omladinskog radija, pet ljudi s kojima sam od početka radila. Znala sam kako misle, imala sam u njih povjerenja bez obzira na to što smo ulazili u novi medij. Dubravko Merlić je došao s Radio Sljemena, a cijela ekipa s Omladinskog radija gdje sam i ja radila. Kad smo se dogovorili, znala sam s kojim ljudima krećem u posao, kako shvaćaju novinarstvo, a kad imate vrsne ljude, sve ostalo je lko napravitu
Evo vidite, već smo na polovici razgovora! Da nastavimo?
Pa mi samo pričamo.
Tako je, ništa drugo nisam ni tražio od Vas. Da popričamo recimo o tome da još uvijek niste u stalnom radnom odnosu sa HTV?
-Nema veze ... Malo ste me prešli. Točno je, nisam u stalnom radnom odnosu s Televizijom. Radim u Večernjaku. Tamo sam radila svašta. Uglavnom sam uređivala pokrajinska izdanja: Od Triglava do Gevgelije. Prije toga sam radila na Omladinskom radiju. Dobila sam ponudu da radim na HTV-u. Ali, ne znam još.
Zasigurno Vas zanima televizija kao medij?
— Sigurno, zanima me jer sam radoznala. Novinar koji nije radoznao ne može biti dobar novinar. A ja još moram dosta i učiti, ali to je baš neka draž u poslu, posebice na televiziji kada imate sliku, tekst, sve ...
Zanimljivo je raditi. U novinama imate samo tekst, Radio ima samo ton. Ovo je nešto drugo, pogotovo u vrijeme ovih promjena.
Novinari su najbolje prošli u ovim vremenima!
Kako to mislite, u kom smislu?
Bez cenzora
—-Pa tako. Donedavno je bilo nemoguće da novinari potpisuju transfere, da prelaze iz novinau novine ... Napokon se uspostavilo tržište i to je ono što me najviše veseli. Naravno, to se odnosi samo na dobre novinare, i to je dobra vijest. Nadam se da će se situacija, politička posebice, smiriti, da će biti manje ovakvih vijesti koje svakodnevno čitamo pa ćemo se vratiti ekonomskim temama.
Ja vjerujem da je ovo dobro vrijeme i za novinare i novinarstvo. U Hrvatskoj se nakon izbora osnovalo najviše privatnih novina. Došao je Globus, sad stiže Zapad, te niz drugih novina. I beogradsko Vreme je registrirano u Zagrebu. Novinari mogu slobodnije raditi, nemate cenzora koji vas ograničavaju u poslu. Ako niste zadovoljni svojom redakcijom, ako vas ograničavaju, možete mijenjati redakciju. Ako ste dobar novinar, naravno!
Ali u ovom su vremenu isplivali i neki loši novinari?
-To je točno. Kada dođe prvi zamah slobode - sve ispliva: i dobro i loše. Upravo je to dobro. S vremenom će se utvrditi što valja a što ne valja.
Znate li što se ljudi pitaju dok Vas gledaju?
— Što, baš me zanima?
Pitaju se govorite i Vi vijesti »iz glave« ili uz pomoć »blesimetra«.
-Rijetko se služim »blesimetrom«, uređajem s kojega možete čitati ono što želite. U nj gledam kada su citati, podaci, najave ... Sve drugo imam i moram imati u glavi. Moram pamtiti jer te vijesti pripremam, slažem ih i znam ih. Ništa se ne događa slučajno, pa ni vijesti. U ovom poslu vrlo je važno kako složiti vijesti i kada to napravite na pravi način, onda ljudima ne treba ništa ni govoriti — znaju što se dogodilo. Događaji imaju svoju dramaturgiju, uzroke i posljedice. Bitno je samo da kao urednik znate zašto se nešto dogodilo i da znate predviđati kad će se dogoditi.
Pa je li dobro predviđate što će se dogoditi?
-U subotu i nedjelju, recimo bilo je nagovještaja da se u Bosni i Hercegovini nešto događa. Bilo je raznih najava. Nije bilo nekih velikih drugih događanja, ali izjava je bilo, upozorenja... S velikom pažnjom smo pratili. Ja sam ipak stavila upozorenje i HDZ-a i SDS-a da tamo postoje već neke naznake da bi se nešto u Hercegovini moglo dogoditi. I u subotu i u nedjelju imali smo vijesti iz Bosne i Hercegovine. Bila je to urednička procjena da će se pitanje Hercegovine »otvoriti«, što smo doživjeli već u ponedjeljak i utorak kada su tenkovi došli.
Evo vidite, ništa nije boljelo a ipak smo razgovor priveli kraju. Još samo da nam kažete koju kuhinju preferirate?
- Opet ste me. krivo shvatili. Nisam ja htjela odbiti vas, ali nezgodno je, znate... Uostalom, mene ima dosta u vašim novinama. U Feralu, i nije mi žao. Odlični su dečki! E, da vam odgovorim na vaše pitanje. Pretpostavljam da mislite na onu pravu kuhinju. Naravno da primat ima dalmatinska kuhinja: suprug je Dalmatinac, ja sam iz tih krajeva. Rođena sam u Splitu. Pa, sve sam vam rekla time. Osim kuhinje, u kući imam dosta posla. Najviše oko djece. Ante ide u peti, a Ana u treći, a mamin se posao zna u kući. Ponekad ne uspijem ni vijesti pogledati, vjerovali ili ne.
Ovaj razgovor s Hloverkom obavio sam u Zagrebu 15. svibnja 1991. U nezgodnom vremenu. I zaboravio sam njeno; Ne, ne i ne. Ne pristajem na razgovor!
Možda bi odmah pristala da sam ugovorio susret s predsjednicom TZ Makarska. Ali prošlo je puno godina. Zato ovaj razgovor i spada u sjećanja.
