Soeulska Olimpijada pada pomalo u zaborav.
Za naše prilike ostat će zabilježena kao jedna od najuspješnijih. Pamtit ćemo je po Jasni Šekarić i Goranu Maksimoviću, po košarkašima, vaterpolistima i drugima osvajačima olimpijskih odličja. Pamtit ćemo je i po turistima (posebice nogometnim), a taj veliki svjetski spektakl trebao bi biti zapamćen i po dvije stotine sati televizijskog programa, što je »ravno« zlatnom olimpijskom odličju. Soeulsku Olimpijadu trebali bismo zapamtiti i po sjajnim novinarskim izvještajima, od kojih onaj Milorada Đurkovića, urednika Redakcije sportskog programa TV Titograd, s finalne utakmice vaterpolskog susreta Jugoslavija — SAD zaslužuje najveće ocjene.
Uvijek su naši novinari s posebnim simpatijama i s velikim emotivnim nabojem pratili uspjehe naših sportaša kada nam se osmjehivalo zlato. Ipak, Đurkovićeva poruka naciji, u trenutku osvajanja zlatne medalje, u vrijeme kada je čitava zemlja tražila pravu riječ u grču političkih i drugih događaja, mamila je suze.
— Redovito kada sam odlazio iz zemlje da izvještavam s nekog sportskog poprišta, odlazio sam u miru. U Seulu nije bilo tako. Mi novinari bili smo daleko od kuće i ono malo informacija što je stizalo iz Jugoslavije bilo je dovoljno da nas uznemire. Ja sam po prirodi jako emotivan, i ta izvrsna atmosfera na utakmici, to me je ponijelo. Ne moram vam objašnjavati. Tek kada sam se vratio u Jugoslaviju, ljudi su me zaustavljali, čestitali mi. Kažem vam, to je izišlo onako spontano iz srca, iz duše.
Naše olimpijce primio je i predsjednik Predsjedništva Raif Dizdarević. Vas je posebno pohvalio?
— Ja vam nisam sramežljiv čovjek, i kada sam dobio poziv da dođem u Beograd, mislio sam se: što da idem, pa moram oblačiti i odijelo, staviti kravatu... Otišao sam u Beograd u džemperu, jer sam se tako najbolje osjećao. Moram kazati da mi je izuzetno prijalo kada su mi prišli Dizdarević i Šuvar i čestitali mi jer događaj je ipak velik, sportski.
Kada smo već kod sportskih događaja, zanimalo bi, vjerujem, mnoge kako vi tumačite sve učestalije sportske nerede, posebice na nogometnim utakmicama?
— Ja mislim da je to kod nas dosta neistražena stvar. To što se dešava u publici na nogometnim utakmicama to je situacija s kojom bi se mnogi trebali pozabaviti, psiholozi i sociolozi. Znam samo da mi se kao građaninu i sportskom novinaru to ne sviđa. Ima tu možda mladih koji su nezadovoljni sami sobom i oko sebe, ali i onih najekstremnijih.
Što jedan televizijski novinar najradije gleda na malom ekranu?
— Supruga ima svoje emisije, a sin koji ima 14 godina prati ono što i svi njegovi vršnjaci. Kada je riječ o tv-programu, ja najviše volim gledati drame. Znam da većina televizijskih gledatelja voli filmove, a ja vam ne pamtim kada sam posljednji put na malim ekranima gledao neki film. Možda sam ja ona stara generacija koja film voli gledati u kinu.
Kažu da vas Titograđani vole vidjeti u svom društvu. Koliko vam ostaje slobodnih trenutaka za druženje?
Moram priznati da volim dobro društvo, bilo ono u mojoj kući ili negdje vani. U Redakciji se, normalno, družim s kolegama, ali van radnog vremena mislim da nema novinara s kojim se družim. Volim slučajne susrete, volim društva u kojima se ne razgovara o sportu. Draga mi je i muzika uz razgovor. I tu sam pomalo specifičan, volim romanse, pop i narodnu muziku. Volim popiti s klapom malo vina.
Zašto televizijski sportski komentatori kriju od šire javnosti klub za koji navijaju?
— Ja ne krijem, iako smatram da ponekad nije zgodno da javnost zna za koga navija njegov komentator. Publika onda presuđuje je li to objektivno što komentira. Dok sam bio u Beogradu, gdje sam započeo novinarsku karijeru u listu »Fudbal«, koji, na žalost, više ne izlazi, simpatizirao sam »Crvenu zvezdu«, a kao novinar bio sam vezan uz »Partizan«. Iz lokalpatriotskih razloga navijam za »Sutjesku« iz Nikšića, jer ja sam ipak Nikšićanin. Kada je »Sutjeska« bila u prvoj ligi, maksimalno sam se trudio da ne radim prijenose. Kažete da je Mladen Delić dugo godina skrivao za koji klub navija? Mladen je to sakrivao iz pristojnosti, iako su svi znali za koga navija. On nije, kao ni bilo koji drugi novinar, utjecao na igru, na igrača, na suca, prema tome mogao je kazati za koga navija, ali to nije činio jednostavno da ne iritira gledaoca. Mladen je bio i ostao jedan. Nije lako biti sportski novinar.
Klizav teren?
— Ma, ljudi vam odmah zamjere. Nedavno mi je sudac Grbac kazao: »Mi smo ti Šibenčani sve oprostili nakon ovog prijenosa iz Soeula!«
Šibenčani mi, izgleda, nisu mogli oprostiti moj komentar od prije nekoliko godina, oko poništavanja rezultata košarkaške utakmice između »Bosne« i »Šibenke«, i to mi je donijelo niz neprijatnosti, a ja i sada koristim priliku da pozdravim sve Šibenčane.
Pozdrav prenosimo u cijelosti i onda (24.11.1988) pa i danas. Iskrene i lijepe poruke uijek je lijepo čuti!
