ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (99) – Zlatan Stipišić Gibonni: Poticaj dolaze iz bjelosvjetskog žrvnja

Glazba je bunar iz kojega stalno možete zaimati vodu. Kad shvatiš da sve znaš onda trenu¬tak poslije toga dokučiš da zapravo ništa ne znaš. Raduje me ta beskrajnost, ta spoznaja da nikada nećeš naučiti sve…

U nizu poznatih lica što su prodefilirala i otisnula se na bjelini novinskog papira, TV-a radija, uvijek su me impresionirali mladi ljudi. Vjerojatno su te impresije prvi začeci starosti koja ne može vjerovati da i mladi znaju, da mogu i hoće osjetiti bilo života…


To se zbilo i ovom prigodom, tamo negdje u studenom 1991,  očekujući jednog rokera, lice s mnogih naslovnih strana do­maćeg, a u posljednje vrijeme i stranog tiska. Dakle iz glaz­beničkog miljea. Pred novinara stigao je tihi Gibonni čije su ga pjesme i interpretacije već poodavno osvojile – bez obzira na to što se glazbenički filing autora ovih redaka generacijski razlikuje od sugo­vornika.

Uvjeren sam kako pravu buduću nit’ ni Giboni još nije spoznao. Njegova pjesnička nit utkala se,   zapravo se stalno utkiva u njegov rad, a s obzirom na tihi pjes­nički rast, bit će to nit koja će prije ili poslije poku­cati na njegovu senzibilnost. Upravo je šutljiv na spoznaje, zatvoreniji na ono što najviše puca na njegovu stvarnost.

Jer, mladost hoće stvarnost očiju ali i stvarnost stiha…

Sa svoje 23 godine Giboni ponovno kuca na vrata estrade. Sada zapravo vrlo snažno iako je pravu buru izazvao već prvom pojavom na rock sceni prije šest godina kao vokalni solist grupe Osmi putnik i svojim punim imenom i prezimenom, Zlatan Stlpišić.

-Osmi putnik i sve ono što sam radio u to vrijeme ostalo je daleko iza mene. Ali na neki način u čitavoj toj glazbi koju sam skladao i izvodio os­tao je velik dio mene. Sada nastupam kao solist, i nadalje se pojavljujem kao autor i stihova i glaz­be. I veseli me. Silno me raduje biti uz glazbu i s glazbom – veli Giboni…


Na najnovijem autorskom albumu Sa mnom ili bez mene, uspio si  nekako pomiriti ukuse više generacija. Je li to naznaka nekog novog puta?

-Zapravo i nije. Oduvijek sam radio glazbu za više generacija, ali slušali su me ipak oni mlađi. Ovo što radim to je čista rock-glazba, američka struja. Nismo se na ovim našim prostorima s time susretali. Možda bi samo Parni valjak na momente nešto slično zamirisao…



Govoriš o tipičnim ljubavnim pjesmama?

-Točno. Mnogi me pitaju zašto stalno ta te­mu ljubavi? To je iz razloga što je ljubav jedina stvar koja je aktualna vječno pa može ista pjesma zapalit i za dvadeset godina. Ne mogu napraviti pjesmu Glasajte za Račana, a on izgubi na izborima…

Mišo – spomenik koji hoda

Sad su nekako najaktualnije domoljubne pjesme. Kakav je tvoj stav prema tim pjesmama?

-Napisao sam tekst za jednu takvu, Moj dom na glazbu Dina Dvornika. Nemam generalni stav. Mislim da se može odmah osjetiti koja je pjesma napisana iskreno, a koja radi profita. Cijela situaci­ja u kojoj se nalazimo vrlo je ozbiljna stvar. Sve os­talo što čini naš svakodnevni život mora biti ozbilj­no i primjereno situaciji. Pa tako i glazba. Pa i moj najnoviji album Sa mnom ili bez mene napravljen je dosta ozbiljno.

Vjerojatno tlraž nije bio visok?

-Početni tiraž je 23000 primjeraka. To je tira­ža snova za situaciju i tržište kojemu je namijenjeno. Iza Miše Kovača najjači sam u Splitu po broju prodanih ploča. A to nije mala stvar!

E sad kad smo već kod Miše, kako kao pravi roker gledaš na fenomen Miše Kovača?

-Ja njega ne gledam kao pjevača nego kao spomenik koji hoda. Nije mala stvar biti Mišo. Svatko ima neki plafon koji želi dosegnuti. Ono što je htio, on je i postigao. Ako je želio biti ličnost ovog podneblja, potpuno je uspio. Meni nije bitno o čemu on pjeva i iz kojeg tonaliteta. Važno je da je uspio u svojoj nakani i da je osvojio široke mase ogromnim tiražima.

S velikim tiražima rock izvođači se ne mo­gu baš pohvaliti?

-Neki mogu! Rock glazba ima svoje standar­de. U tome je razlika između zabavne i rock-glazbe. Zabavna glazba traži zabavu, u nas na nekim uskim okvirima, dok je rock glazba svjetska vrijed­nost jer govori univerzalnim jezikom. U zabavnoj glazbi se ne radi kvalitetno i to je najveći problem. Sve je na nivou moskvića i zaporošca. Nije to na­pravljeno da traje već samo za jedan tren. U nas se sve mjeri tiražima a time smo zapravo ubili glaz­bu. Moja glazba je kao moje vino, vino iz mog pod­ruma – malo ali kvalitetno. Da, ali što mi vrijedi kad me »Dalmacijavino« ubija sa desetinama tisuća flaša. Niski su standardi. Kad bi određivao tko je kri­vac publiku bih stavio na zadnje mjesto. Nije ona kriva već glazbenici. Kad je nešto izuzetno u rock glazbi onda su i tiraži malo jači. Dino Dvornik mo­že prodati i po 80 tisuća primjeraka, a to je već znanstvena fantastika za naše uvjete. Ne moramo svi biti automehaničari da bi znali kako je bolji mercedes« od moskviča.

Dostižna skala

Kako na sav tvoj rad gleda otac Ljubo, priznati glazbenik i skladatelj. Grozi II se možda na sav taj rokerski šušur?

-Ne, nimalo. On je sa mnom izuzetno zadovo­ljan, ne kao otac već kao glazbenik. On rado sluša Mozarta i grupu Oueen. Moju glazbu smatra dobrom. Skladam u njegovoj sobi i na njegovu klavi­ru, a klavirska izvedba je tiša… Našli smo neke dodirne točke. Zadovoljan je i zbog toga što vidi da učim. Glazba je bunar iz kojega stalno možete zaimati vodu. Kad shvatiš da sve znaš onda trenu­tak poslije toga dokučiš da zapravo ništa ne znaš. Raduje me ta beskrajnost, ta spoznaja da nikada nećeš naučiti sve. Ja jednostavno želim ostati u ovom poslu i strašno sam zadovoljan što već danas znam što hoću. Možda za dvadeset godina neću pje­vati, ali znam da ću ostati u ovom poslu kao tekstopisac, skladatelj ili aranžer. Znam da moram doći do skale koju sam zacrtao. Sigurniji sam u se­be, a to je spoznaja koja mi puno vrijedi. Okušao sam se i izvan naših granica. Devet mojih skladbi vrti se na albumima poznatih grupa. Taj veliki svjet­ski žrvanj biva i nemilosrdan, ali isto tako traži no­ve i sve jače podražaje. Nadam se samo da ja neću biti taj koji se nije mogao othrvati snazi bje­losvjetske medijske ponude.

Takav iskaz Gibonnija bio je prije ravno trideset godina i čini mi se da se za nijansu promijenio. Suština je ostala ista,  čista! Zaimanje vode iz glazbenog bunara učestalije i složenije i uhu ugodnije. Da sam znao onda da će taj dugokosi mladić napisati jednu Udicu, primjerice, već tad bih mu bio čestitao. O ostalim njegovim radovima nije potrebno trošiti riječi. Svi sve znamo…

Vrijeme ide, leti, ali neke stvari kod mnogih iz glazbenog svijeta ostale su suhe, bez vode i bunara.

Zato Zlatane, crpi dok je izvorište podatno!

Moja reakcija na članak je...
Vau
34
Haha
0
Hagić
7
Hmmm
0
Plač
0
Grrr
0
Molim?
0

Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime