Kad sam jednom upitao čuvenog Arsena Dedića, ima li u njegovim bezvremenskim pjesmama ponešto biografskog, ovako mi je odgovorio: „Pa, sve je zapravo autobiografsko. Čovjek piše o sebi čitav život. Ja nisam romanopisac koji može pisati o drugima i potpuno ulaziti u druge sudbine. Kad se maknem s terena najosobnijeg, onda sam kao Antej. Njega kad odvojiš od zemlje, onda on više ne funkcionira. Tako i ja više ne funkcioniram ako se maknem iz domene osobnoga…“
Nadao sam se takvom odgovoru. Nisam ni ja romanopisac a nisam ni Antej. Pogotovo ne Arsen! U svom novinarskom radu koji, čini mi se, malo predugo traje, ulazio sam na svoj način u druge, tuđe sudbine; diskretno i s mjerom za kajanje kako je znao reći Ivica Vidović, opet jedan iz plejade velikana. To ulaženje bilo je iz razloga kako bih sugovornicu, sugovornika približio čitateljskoj ili slušateljskoj publici.
Zapisi i sjećanja 62. izdanje! Tu brojku posvetio sam jednom Čovjeku, koji nije dočekao svoje 62. životno izdanje, ali su nam se sudbine negdje u nekom vremenu slučajno dotaknule. Nenadano. Taj čovjek je Čedo Martinić. Ovako je to bilo.
2010. godine Festival zabavne glazbe Split slavio je 50-u obljetnicu. Pola stoljeća! Impresivna brojka. Na svu sreću, na čelu je bio sjajni skladatelj i pisac brojnih tekstova Nenad Ninčević. On je tu ulogu direktora Festivala, po mom sudu, ispunio do kraja, pošteno i veličanstveno. Pet večeri! Naravno i natjecateljska.
-Znaš Gorane, ovo je godina velikog jubileja i jedna od večeri će biti Retrospektiva. Tu večer ćeš ti odraditi. Ali molim te, ništa me nemoj pitati, sve je u tvojim rukama; izbor pjesama, pjevačica i pjevača, organizacija…
Da, doslovno je tako bilo. Premda sam očekivao da će mi to prije njega povjeriti jedan drugi, koji je mojom zaslugom (greškom) došao na mjesto doživotnog direktora.
Ali, nije vrijedno spomena…
Dakle Ninčeviću, tako ti to meni! Namučio sam se pošteno; izbor pjesama, pa niz pitanja i svađa, sam sa sobom; Zašto sam ovu pjesmu stavio na listu a ne onu drugu? Pa onda zovem jednog pjevača koji je umislio da je Bog (premda je vrhunski) i pita on mene onako prepotentno: „A reci ti meni koji su to drugi pjevači koji će nastupiti. Imaju li oni možda plakat?“ Pa sam mu se zahvalio. Onda zovem jednog koji mi je sve po spisku. To valjda zbog lošeg iskustva s drugim direktorima. I tako, bilo je tih „sitnica“ koje čovjek mora progutati jer je na „velikom položaju“. Ninčeviću ništa nisam govorio. Ali, evo usput, hvala mu na svemu. Iskreno!
https://www.youtube.com/watch?v=NvhGDTg_GDY
Bliži se taj dan, ta prokurativska svečanost. A „moja“ večer je prva od pet. Gledam scenu. Nemam zamjerke; diskretna priča o Splitu. Sve je predivno! Pita me Ninčević: Jesi li napisao najave, scenarij za prvu večer?
-Ej, Neno…Da te pitam; Tko će voditi retrospektivu?
- Vidit ćeš sutra!
Ja sam bio u svom filmu. Mislio sam samo o tome hoće li sve to proteći onako kako sam zamislio. Neke pjesme sam povjerio mladim pjevačima i naravno da je u meni bio prisutan strah, kako i na koji način će izvesti neki od njih pjesme poput Zvona moga grada koju sam povjerio Saši Jakeliću, kako će Luka Nižetić figurirati uz Zdenku Vučković, kojemu sam povjerio izvedbu pjesme Veslaj a koju su u originalu 1963. pjevali Zdenka i Arsen? Kako će…A publika stiže, gledalište je puno. U polumraku s desne strane pozornice starinski stol, pisači stroj iz šezdesetih i neka svjetiljka sa šterikom. Tamo vidim glumca Čedu Martinića. On je znači voditelj! Nebitan mi je bio pored niza dvojbi koje su mi prolazile kroz glavu. Samo da uspije ova večer i da se ne osramotim.
Prvi izlazi Jakelić. Veličanstveno! Zazvonila su Zvona moga grada samo tako! Čujem da je Martinić malo promijenio moje najave. I ne samo jednu! Ali sve je korektno on najavio s onim dubokim glasom, decentno, bez nekih glumatanja. Uglavnom, sve je bilo iznad očekivanja. Svi ti aplauzi i oduševljenja publike s pjesmama i izvođačima učinili su me sretnim. Došao mi je na kraju Ninčević i rekao: Čestitam prijatelju! Odmaram se u prvom redu gledališta, tu su novinari, pjevačke zvijezde, tv-kamere. Mene nitko ne fotografira, nitko me ništa ne pita i ne treba mi to. Dolazi mi Čedo i kaže mi: -Je li Pelaić bio dobar, je li bio zadovoljan svojim nastupom?“
-Haha, ma nisam se ni jednog trenutka pomjerio sa ove sjedalice. I koga briga za mene.
Važna mi je reakcija publike na pjevače i pjesme.
- Znači, nisam bio po tvom guštu?
- Bio si odličan. Kao i uvijek!
- Ono nisam bio ja! Ono si bio ti koji je pisao toliko o festivalu, pa sam te htio upitati, jesam li te dovoljno dočarao? Ninčević mi je rekao tvoj mot i sad ja očekujem pohvalu ili pokudu od tebe…
Naravno da sam bio dirnut tom gestom Ninčevića i Čede. To mi je najveći kompliment u životu. I to nije ostalo zapisano u zapisima.
Čedo Martinić je sjajan glumac i čovjek. Sviđao mi se njegov pristup prema novinarima i onaj neusiljeni osmijeh koji mu je bio zaštitni znak. I ne znam jesam li mu se uspio zahvaliti za tu lijepu gestu.
Prije nešto više od dvije godine nazvao me autor skladbe Ruševine života Davor Juraga i pitao, bih li mogao na promociji spota govoriti o Čedi? Naravno da sam odmah pristao i da mi je bila čast govoriti o čovjeku koji je na sceni utjelovio toliko različitih likova i svakom dao dio svoje osobnosti. Julio Juraga je bio autor prekrasnog spota u kojem se pojavio Čedo Martinić kao interpretator pjesme Ruševine života. Bilo je to 21. siječnja 2018. u Kino klubu Split. 21. siječnja na njegov rođendan!
https://www.youtube.com/watch?v=_IGgAt_q4mA
27. prosinca 2011. ruševine života prerano i nepravedno odnose jednog glumca, jednog Čovjeka. I sve što bih rekao bilo bi malo i nedostatno za opisati jednog takvog Čovjeka. I sve ono što nisam rekao tada na predstavljanju, pokušao sam sada. Ako sam u tome uspio…
Eh da, te iste 2010. Čedo Martinić pojavio se na sceni Prokurativa u jednoj drugoj večeri ulozi i znatno pridonio da se jedna nepoznata skupina iz Žrnovnice okiti pobjedničkom nagradom na jubilarnom 50-om festivalu zabavne glazbe Split.
