Javno priznajem da sam se dugo mislio kako započeti ovaj tekst. Iz niza razloga. Želio sam da na prvu tekst ne zvuči kao da piše netko iz vremena papyrusa. A opet nisam mogao izbjeći tu vremensku distancu. Jer predstaviti čovjeka koji je skladao u vremenu kad nisam bio ni u petogodišnjem planu. Morate priznati da je teško. Jer radi se o izuzetnom čovjeku, značajnom skladatelju koji mi je bio pojam od najranijih dana bavljenja glazbom. Na ovaj ili onaj način. Ali životni i profesionalni put kao da je htio da se upoznamo, da se vidimo. K tomu čak i popričamo. I to ne jednom! I tako sam upoznao Ljuboslava Ljubu Kuntarića. Za nas dvadesetogodišnjake, koji smo stjecajem okolnosti udvostručili životnu dob, pjesme poput; "Ta tvoja ruka mala", "Sretan put", "Zamagljen prozor", "Autobus calypso", "Ako nećeš da te Ijubim", "U nedilju, Ane" - doimaju se strahovito dalekim, nostalgičnima. Melodije su to nekih drugih mladosti i djetinjstva, kojemu se, u ovoj drugoj mladosti, tako rado ponekad vraćamo.
Dakako, kroz neke druge vizure...
Kad sam negdje početkom devedesetih upoznao autora tih prekrasnih skladbi s početka pedesetih, šjor Ljubo je izgledao posve obično i posve stvarno za nekoga tko je glazbi podario toliko bajkovitosti. Iz tog razloga sam i nedavnu nagradu na jubilarnom, četrdesetom "Zagrebfestu", uručenu Ljubi Kuntariću, primio kao nešto svoje, kao potvrdu da sam zajedno s mnogima iz moje generacije, štovateljima velikog maga iz Voloskog, bio na dobrom početnom glazbenom putu. Jer njegove pjesme su trajale dugo, dugo… Sve do onog vremena kad je došlo do naglih i nenadanih promjena u stilu i identifikaciji, kad se glazba koja se s pravom mogla identificirati kao hrvatska glazba, pretvorila u zavijajuće „melodije“, slične onima koje sam prvi put čuo na planinskim vrhovima Koraba kad su gladni vukovi tražili koricu mesa. Kasnije se ta „hrvatska glazba“ još i kubanizirala, izđezijala i pretvorila u ono što HDS i slični promoviraju pod sloganom: Slušajmo hrvatsko…S delte Mississipija!
Dakle, sa šjor Ljubom sam razgovarao 24. prosinca 1994. Povod je "Zlatna nota", nagrada koja mu je uručena za veliki broj hitova. Priznanja velikom čovjeku, autoru melodija uz koje su naše mame i očevi pa čak i bake, stiskom ruke davali znakove vječne ljubavi.
- Iz zabavne glazbe sam se povukao još prije dvanaest godina i s tom grupom ljudi sa "Zagrebfesta" imao sam vrlo malo kontakata. Međutim, oni su se ipak mene sjetiti. Priznali su mi ono što je stvarnost. Ja sam ipak, poslije Nenada Grčevića, jedini skladatelj koji je kontinuirano radio zabavnu glazbu, a imao sam i te početne uspjehe na "Zagrebu".
- "Ta tvoja ruka mala" pobijedila je na prvom festivalu "Zagreba". Jeste li slutili da će postati evergrin?
- To je teško reći. Kada sam skladao neke stvari i kada sam ih slao na natječaje, nisam razmišljao hoće li neka od njih postati evergrin. Tek poslije se osjeti vrijednost. "Sretan put", "Autobus calypso" i "U nediju Ane", imale su slabije tekstove ali su bile popularnije od pjesme "Ta tvoja ruka mala" koja je kompletnija u svakom smislu.
Zlatarevo zlato
- Kako je došlo do prelaza iz „lagane glazbe“ u operni i koncertni fah u kojemu ste ponovno postigli velike uspjehe?
- Da budemo iskreni, nema smisla u mojim godinama baviti se zabavnom glazbom koja je otišla u jednu neozbiljnost, posebice u tekstu. To je sasvim drugačiji stil od onoga koji smo mi radili. Naše pjesme, kada ih se sada pjeva, doimaju se poput koncertnih. Ovo što se danas radi to je čista elektronika, tekstovi se ponavljaju. Čovjek u mojim godinama ne može ipak toliko ludovati. Vidite, Blanka Chudoba, koju sam kao pisca mnogih tekstova za moje skladbe spomenuo prilikom uručenja nagrade na "Zagrebfestu“, ona je isto tako u sedamdesetoj godini prekinula, a u 75-oj se već bila posve povukla da nije više nikog ni primala. Ja sam bio zadnji suradnik koju ju je vidio. Ona je smatrala da u tim godinama nema smisla više raditi. Ja se sada dosta bavim sakralnom glazbom, mise, psalme, imam dosta uspjeh sa zborovima. Za postaviti "Zlatarevo zlato" utrošio sam dvije godine. Tako, ide me.
A i rano ste počeli pisati?
- Pišem od svoje petnaeste godine. Pjesmu Ti ne slutiš pjevao je Andrija Konc, 1944., čak! Bio je najpopularniji pjevač zabavne glazbe.
Živite desetljećima u blizini Opatije i mnogi misle da ste Istranin, a ne Međimurac?
- Po familiji sam Slavonac, ali sam rođen u Međimurju pa se smatram Međimurcem, jer sam u Čakovcu rođen i tamo sam živio. U Istru sam došao još 1949., a u Opatiji sam od 1951. Tu sam došao kao hidro-građevinski inženjer i u tom svojstvu sam radio sve do mirovine.
Jedan botun, cijeli orkestar
- Recite mi, onako iskreno i otvoreno kako Vi već znate, što mislite o današnjoj zabavnoj glazbi, o ljudima koji je stvaraju. Koje su bitne razlike u odnosu na vrijeme kad ste Vi stvarali?
- Ova naša nova glazba ima fantastične mogućnosti. Vi danas s jednim prstom uprete u dugme i dobijete cijeli orkestar. Mi smo nekada trebali pisati za Glenn Millerov orkestar partiture od preko 36 redaka. To je trebalo napisati, prepisati, trebalo je odsvirati. Danas je sve to jedna elektronika i za par minuta se sve to sredi. Mogućnosti su fantastične, i zvukovne i tehničke. Kad sam ja u riječkom kazalištu postavljao moju rock-operu "Karolina Riječka", tamo su imali samo dva mikrofona pa sam ja morao posuditi svoja dva. Danas imamo dugme i svi pjevaju i plešu. Glazba će ići svojim putem, putem elektronike i modernizacije, međutim, za nešto vrijedno trebat će se malo i skladati.
Ja sam imao i malo sreće, moje pjesme pjevali su sjajni pjevači, od Ive Robića, Gabi Novak, Marka Novosela, Beti Jurković, Višnje Korbar, Elvire Voća, Vice Vukova... Sudjelovao sam na gotovo svim našim festivalima. Samo na MIK-u imao sam preko 20 skladbi, pa i pobjedničkih. Dakako, zadovoljan sam s onim što sam postigao. Ideje naših prvih festivala bile su posve drugačije. Željeli smo dobiti svoju glazbu koja će u svijetu biti prepoznatljiva. Na neki način smo čak bili i na dobrom putu da tako nešto stvorimo. Ovo što se danas radi čisto je pomodarstvo i prepisivanje. To me žalosti, premda nisam više aktivan u tim vodama.
lako je Kuntarić autor s vjerojatno najviše festivalskih trofeja, u vrijeme prvih festivala i prvih "štrašnih" festivalskih žirija - slabo je prolazio. Ono što nije htio Zagreb, uzimala je Opatija i obratno. Kada je 1960. godine raspisan natječaj za festival "Djeca pjevaju", on je poslao "Bracin motorin", ali na veliko iznenađenje autora pjesma nije ušla u festivalsku selekciju. Uz promijenjeni naslov skladbe, pjesmu je uputio na opatijski festival, osvojivši treće mjesto. Pjesma se zvala "U nedilju, Ane". Da paradoks bude veći, najviše su je pjevali najmlađi.
Slabe sreće, ali ne i uspjeha, bio je Kuntarić i na prvom opatijskom festivalu, 1958. godine kada je njegova skladba "Ko biser sjajni" sa svega jednim glasom manje od "Kućice u cvijeću", osvojila treće mjesto publike. U njegovom džepu ostala su dva neiskorištena glasačka kupona, koja je od silnog uzbuđenja zaboravio predati.
- Moje prvo scensko djelo, operetu "Do viđenja Lelijo", počeo sam pisati 1950/51 za vrijeme mog studija u Zagrebu a instrumentalizirao sam je u Opatiji i na otoku Cresu, gdje sam kao mladi inženjer bio upućen na izgradnju vodovoda Cres-Lošinj. Veliki dio partiture pisao sam po barakama na gradilištu iznad jezera Vrana. I to uz petrolejsku lampu za zimskih noći! Moja je nesreća što sam počeo pisati operete u vrijeme kada su one bile na umoru i kada se počeo stvarati novi tip scenske glazbe-mjuzikl. Ipak, „Doviđenja Lelijo“ doživjela je golem uspjeh. Kad je izvedena u riječkom kazalištu "Ivan Zajc", posjetitelji : su bili iznenađeni, ubacio sam nove i tada moderne ritmove fox, samba, rumba, mambo, beguin. I po prvi put u kazališni orkestar ubačen je jazz-bubanj i linija saksofona, što nažalost "veliki" kazališni kritičari nisu ni primijetili. Isto se zbilo kada sam počeo pisati mjuzikl.
Problema je bilo i s mojom pop-operom "Zlatarovo zlato". U riječkom kazalištu četiri puta su materijali biti "izgubljeni, a kada sam ih ponovno napravio; rečeno mi je kako je to "zagrebačka tema". U Zagrebu su mi sugerirali da ipak to izvedem u Rijeci jer sam ja "autor riječke regije“
Dakako, bilo je još susreta s ovim autorom, zasigurno najznačajnijim za formiranje onoga što se zove (ili se moglo zvati) hrvatska glazba. Gotovo 1135 njegovih djela bilježi ZAMP s njegovim autorskim potpisom. Priča o slavnom Međimurcu rođenom u Čakovcu, 20. lipnja 1925. završava u Voloskom 4. listopada 2016. godine. Njegovom autorskom djelu trebalo bi se s vremena na vrijeme vraćati. Makar kroz neke zapise i sjećanja. Priča o njegovim melodijama nastavit će se (vjerojatno) kroz pero nekih budućih autora koji će inspiraciju za svoja djela potražiti na nekom boljem i ljepšem mjestu, daleko od elektronike.
Eh, i da se na kraju zahvalim Davidu Danijelu, mladom opatijskom pjevaču koji je iz svog privatnog arhiva ljubazno ustupio fotografije Ljube Kuntarića.
David Danijel, još je jedan manijak koji se skrbi da se glazbena prošlost ne zaboravi.
