Televizijsko Ijeto 1996. zasigurno će se pamtiti po Smoji i Brešanu, autorima »Malog mista« i »Ptica nebeskih«. I dok su Smojini junaci još uvijek na programu, Brešanove »Ptice nebeske« upravo su odletjele (tko zna za koje vrijeme) u televizijske arhive.
Iznenadio se profesor Ivo Brešan, poznati hrvatski književnik, pozivu za razgovor, iako je rekao kako ovaj put nije medijski interesantan (a da to nije točno, dokazuje i ovaj tekst), možda zbog toga što se radi o reprizi (što također nije točno jer su upravo njegove »Ptice« i Smojino »Misto« ljetni tv-hitovi.
- Ideju o »Pticama nebeskim« nosio sam dugo u sebi, ali, kao roman, koji sam na kraju i napisao. Stvar je u tome da sam ipak najprije napisao scenarij a onda, kasnije, roman - veli Brešan.
Ipak, roman i serija se razlikuju. Primijetio sam da jedan dio K romana uopće nije snimljen. Zašto?
- I meni je to žao! Da, izostala je cijela jedna epizoda koja je bila napisana u scenariju. Dakle, čitavi jedan dio romana nije se mogao snimiti. Naime, to je dio koji govori o ovoj dvojici varalica za vrijeme drugoga svjetskoga rata i to je taj dio koji u seriji nedostaje.
U romanu je taj dio »prošao«?
- Točno je, prošao je taj dio u romanu jer roman je ipak nešto drugo. Naime, neki ljudi s televizije bojali su se tada reakcije SUBNOR-a. Ali, ja sam zadovoljan i s onim što je snimljeno. Bio sam zadovoljan i onda i sada, a isto tako i s ralom redatelja Daniela Marušića koji je režirao »Ptice nebeske«. On mi je tada rekao da će doći dan kada će on snimiti tu epizodu iz rata. No, vrijeme je prošlo i sada je kasno za to.
Poznato je da ponekad volite prisustvovati snimaju, a »Ptice nebeske« su snimane na raznim lokacijama zar ne?
Debeli i mršavi
- Točno je, volim ponekad prisustvovati snimanju, ali, kada je riječ o ovoj seriji koja je snimana na raznim lokacijama: u Sinju, u Slavoniji, na otocima... Bio sam sam u Velom Lošinju. Tamo je snimana 4. epizoda »Sineasti«. Želio sam se malo okupati i vidjeti kako to izgleda. Bio sam još i u Sinju, jer mi je Sinj blizu. Međutim, ono što je snimano u studijima, nisam pratio.
Što mislite o glumačkoj ekipi koju je Daniel Marušić okupio?
- Mogu samo reći da su izvanredni. U romanu, vidjet ćete da se Motka i Grof pomalo razlikuju od onih likova koji su u seriji. Posebice ta dva lika. Ja sam u romanu htio stvoriti aluziju na Don Quijotea i Sancha Panzu, tako da je jedan od njih visok i mršav, a drugi mali i debeo. No, Marušić nije mogao naći takva dva glumca koji bi i izgledom i glumački odgovarali za takve likove, pa je tu bilo malo kompromisa. No, bez obzira na to, Zijad Gračić i Žarko Potočnjak sjajno su odigrali svoje uloge. I to iz epizode u epizodu. Jer, ekipa je svaki put nova, mijenja se jer se svaka epizoda događa u drugo vrijeme i na drugom mjestu. No, morate priznati kako i tu ima čitav niz izvanredno ostvarenih epizodnih uloga. Ja ne bih htio nikoga nabrajati jer ih ima dosta, a bojim se da nekoga nepravedno zaboravim.
A zaboravljivost je nekako tipična za profesore?
- Radio sam nekih dvadesetak godina na gimnaziji u Šibeniku pa sam to napustio da bih mogao raditi neke druge poslove. Ne bih želio vrijeđati moje kolege, ali znate li da u nekim zemljama profesore nakon dvadeset godina rada niti ne pozivaju na sud kao svjedoke. Valjda ima i tu neke logike. Težak je to posao. Ali, profesorska zaboravljivost je ipak više anegdota nego stvarnost.
Mnoge su Vaše drame ekranizirane, snimljene za televiziju. Kako to da jedna sjajna kazališna predstava kao što je »Svečana večera u pogrebnom poduzeću« nikada nije snimljena za tv. A od te bi se dramske predstave mogla napraviti odlična televizijska serija. Humoristična, pače!?
Nihilist iz Vele Mlake
- Nemojte misliti da o tome nisam razmišljao. Bila je jedna ideja da se od »Večere u pogrebnom poduzeću« napravi televizijska serija. Za nju je naročito bio zainteresiran Joakim Marušić, a ja sam u međuvremenu i neke pripreme bio napravio. Na veliku žalost on je umro, a poslije njega nije se našao nitko da bi se tim poslom bavio. Možda jednom, ako se tko sjeti ponovno dođe do toga?
E sad znam točno što ćete mi odgovoriti, ali, ipak ću Vam postaviti pitanje o Vama najdražoj seriji, filmu ili romanu?
- Znate što ja odgovaram kada me tako upitaju: moja je najbolja drama ona koju trenutačno pišem. Jer, čovjek je tada najviše u tome čime se trenutno bavi, najviše živi s tim likovima i s tom problematikom. Meni je teško imati neki objektivni kriterij kada se radi o mojim »stvarima« i ne mogu tu praviti nikakvu rang-listu. Mogao bih, kada bi se radilo o bilo kojem drugom piscu. Ali, kada se o meni radi, to je apsolutno nemoguće jer ta rang-lista sigurno ne bi bila prema estetskim kriterijima nego prema nekim sasvim drugim. Zato drugima prepuštam da procjenjuju to što sam napravio.
Onda, za saznati koja Vam je najbolja drama trebao sam drugačije formulirati pitanje, nešto poput: Što sada radite?
- Već sam dovršio roman koji će na jesen izaći, a zove se »Ispovijedi nekarakternog čovjeka«. Ove godine napisao sam dvije drame; jedna od njih zove se »Utvare«, a na drugoj trenutno još uvijek radim a zove se »Nihilist iz Vele Mlake«. Ona je naručena za zagrebačko HNK.
Sada sam zato i nekako najviše s tom dramom, najviše živim s njom i njenim likovima pa. Ako ste vi tako zaključili po onome što sam rekao, neka bude (za sada) da je to moja najdraža drama!
Susret s velikim književnikom ostao mi je u lijepom sjećanju. Ponajprije zbog ljubaznosti i jednostavnosti. Fantastičan čovik i književnik koji se družio i raspravljao s Vukovom i Dedićem, čovjek koji piše u tišini noći, u samoći . A voli se družiti. Fascinantan je njegov način govorenja, uključujući i ruke. Tipični dobar „profa“, koji je iza sebe ostavio galeriju neizbrisivih i nezaboravnih djela. (Vodice, 27. svibnja 1936. – Zagreb, 3. siječnja 2017)
