ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (161) EDO PEROČEVIĆ: "Nisam više isti!"

Tek s vremena na vri­jeme poneka TV-repriza donese nam po­novno, neka draga, skoro zaboravljena lica. »Povratak u Vuč­jak«, dramska serija reprizirala se u rujnu 1993. i to je bio povod susretu i razgovoru s Edom Peročevićem koji mi je bio drag  kao glumac.  Još i više kao sjajni radijski voditelj, spiker, pjevač i plesač. Ipak, pričali smo  o prolaznosti glumčevih trajanja.  Ne samo glumčevih!

On je jako volio Krležu, a u   ćemo u Krležinom i Štivčićevom »Povratku u „Vučjak«, gle­damo ga  u ulozi Lukača, jednoj od brojnih kreacija ovog vrlog i ta­lentiranog tumača tuđih sud­bina.

- Lukač je jedan seljak, pro­mućuran, koji zbog svoje kori­sti ulazi i u onaj seoski školski odbor. On ima svoju krčmu, ima trgovinu i lihvari. Na neki način on je crna sjena u tom selu i umnogome je kriv što je Horvat nastradao - opisuje Peročević lik Lukača i nastav­lja:

-Lukač je jedna od mojih broj­nih takozvanih karakternih rola. Nedavno sam gledao na TV i jako mi je lijepo bilo. Radi se o nekakvoj holivudskoj sve­čanosti prilikom dodjele priz­nanja Franku Capri. Tom prigodom govorio je i Peter Fale, koji je rekao da govori u ime onih glumaca koji nikada neće zaraditi milijun dolara po filmu, ali da se bez njih na filmu ne može. To su ti karakterni glumci u koje i ja spadam.

 Velite, Lukač je crna sjena. Zanimljivo je da su Vas redatelji često u svo­jim projektima vidjeli upravo u takvim ulogama. Premda oči govore nešto drugo?

Krleža na kredit

-Je, dobro ste to primjetili. U toj mojoj, po godinama dugoj karijeri, nekako sam uvijek bio na dva pola, na dva kraja. Ili su mi davali uloge predobrih ljudi ili su išli u onu drugu krajnost. Tu posebice mislim da početak mojih rola, a to je rola agenta Lojza u »Sumornoj jeseni« Šibla i Bajsića. A prije toga sam igrao u nekim filmovima za djecu. Znate što, ja sam negativac kojega vole djeca. Nije li to malo čudno? Ne bih želio da zazvuči neskromno, ali mislim da se ipak radi o dijapazonu, pa i naprosto, tako jednoj po­javnosti koja se može na više načina koristiti.

Volite Krležu?

-Obožavam! Prve knjige koje sam kupio na kredit, bile su od Krleže. Igrao sam ga dosta u svojoj kazališnoj karijeri, ali zahvaljujući majstorstvu na­šega Ive Štivičića, koji je tako dobro izvukao tog Lukača, i tako ga dobro smjestio u seriju po mjeri moga habitusa, odi­grao sam ga - barem tako kažu - dosta dobro.

Pravi susret s Krležom, na kazališnim daskama, bio je na samom početku Vaše glumačke karijere u Istar­skom narodnom kazalištu u Puli?

-Da, u tom kazalištu sam no­sio repertoar, i vidite, već sam tamo u »Ledi« igrao Aurela, tamo je već bio pravi susret s Krležom. U Pulu sam došao odmah nakon završetka aka­demije, 1962. godine. Ostao sam samo tri godine, ali sa­svim dovoljno da upijem lje­potu crljenice i mora. Balotu i Gervaisa i dan-danas govorim bez greške.

U tom svom glumačkom životu, bavili ste se raznim stvarima. Jedna od Vaših glumačkih disciplina je i stih. Niste se okušali u pisa­nju poezije?

-Pisao sam vrlo diskretno. Di­gao sam ruke od toga. Želio bih raditi samo one stvari koje smatram da mogu dobro raditi. Život je stvoren od kompro­misa pa se čovjek bavi nekim stvarima kojima se mora baviti. Tek da bi preživio. Tako sam vam ja bio pjevač, zabavljač, sudjelovao čak i na festiva­lima, nastupao i po kavanama, gdje god je trebalo. Ali, treba raditi onaj posao koji čovjek zna. Radije čitam stih. Evo, sada sam okupiran Miljenkom Jergovićem, vašim kolegom koji je bio u Sarajevu 12 mje­seci i napisao pregršt prekra­snih stihova. Pa to iščitavam, pa iščitavam Martinca... Bolje tuđa poezija nego svoja loša. Izuzev onih stidljivih stihova iz školskih klupa - nikada više!

Svojevremeno su Vas dosta koristili u radijskom programu, kao novinara i spikera. Zašto Vas nema u eteru?

Osjećam se radiotom

-Prije bi se to moglo nazvati nekom vrstom talk showa. Bio sam domaćin jedne emisije koja se zvala »Porodični ma­gazin«, koja je kasnije prerasla u »Radio Jadran«, a radio sam kao voditelj, domaćin... razgovarač jednostavno.

Uh koji dobar izraz za radijskoga voditelja. Tako se i ja osjećam za mikrofonom koji ima svoje tajne.Mikrofonu uvijek dajem prednost! Taj „razgovarački“ period nije trajao, ne onoliko koliko su slušatelji željeli. I odjednom Stop. Zašto?

-Da, dobro ste rekli da puno toga pruža taj radijski posao  Trajalo je sve to do jednoga dana, dok mi,  ljudi takvog profila, odjednom nismo više bili potrebni. Prestao sam negdje iza 1980. godine, dolaskom, tada najpodobnijeg, urednika 2. pro­grama Radio Zagreba, pa su očistili i mene, Olivera Mlakara i Kseniju Urličić. Tako je to moje djelovanje kao radio- čovjeka prestalo. Znate, ja sam ipak radiju poklonio 14 godina života. Dovoljno da se osjećam radiotom. Volim taj medij. Glumac sam i nemam razloga mijenjati profesiju.

Čak i onda kada ima premalo posla za »slobod­njake« poput Vas u kazalištu, na filmu i TV?

-Vidite i sami. Produkcija je stala. Čini se, ipak, da se nešto pokreće, na sreću kazališnih, filmskih i televizijskih djelatnika među koje i ja spadam. Imat ćemo posla. Honorari su mali ali nije sve ni u honoraru. Čov­jek postoji samo ako radi, ako ne radi svoj posao nema re­zona za življenje. Čovjek se tako glupo budi, glupo mu dan prolazi ako ništa nije u svom poslu toga dana učinio. Dakle, budi se TV-produkcija. Eto bio je nekakav natječaj za TV- dramu, govori se o nekom skromnom broju drama koje bi se eventualno mogle snimiti. Gospodin Bogdan Zižić s ko­jim sam surađivao u jednom jako lijepom filmu, »Kuća«, na­javio mi je da će on krenuti s jednim svojim filmskim projek­tom po scenariju našeg zaje­dničkog prijatelja i velikog hrvatskog glumca Fabijana Šovagovića. Dakle, očekujem ovoga mjeseca početak sni­manja tog filma, eventualno nove suradnje na TV s Eduardom Galićem, redateljom s kojim sam najviše radio.

Što se kazališta tiče, od kada sam u statusu slobodnog umjetnika, surađivao sam, vra­ćao se kazalištu i gostovao. Evo, zadnji put sam igrao s Histrionima u »Ordenu«, Stipe Čuića. Bila je to lijepa surad­nja i uloga. Međutim, nakon toga u repertoaru Histriona na­šli su se komadi u kojima ja nisam vidio zalogaj za sebe. Znate, kad čovjek dođe u neke ozbiljnije godine, kada iza sebe ima dosta toga urađe­nog, onda mu baš nije o glavi da igra bilo što. A novca io­nako nema. Već sam se navi­kao na to.

Ipak, osluškujete i neka bolja vremena?

-Trebala bi doći. Drago mi je što sam s vama razgovarao i što imamo puno dodirnih momenata (mikrofonskih). Žao mi je samo što vam nisam mogao nešto ljepše reći.

Pa slobodno recite, nismo na radiju i da smo ograničeni minutažom?

-Sni­mat ću veliku ulogu u novoj hrvatskoj filmskoj produkciji, da sam vam se mogao pohva­liti u HNK ili Gaveli sa nekom pravom ili velikom ulogom. Ne, ne... Tužan sam. Svaki dan sam u vijestima, u televizijskim izvješćima, u stradanjima na­ših Hrvata u Bosni, Šibeniku, Zadru...

Nisam više što sam bio!

Edo (Eduard) Peročević. hrvatski je i filmski i televizijski glumac, radijski spiker voditelj (Sarajevo,3. X. 1937 – Zagreb, 29. IV. 2007). Glumu je završio 1959. na Državnoj pozorišnoj školi u Novom Sadu. Isprva angažiran u Istarskom narodnom kazalištu u Puli, od 1966. djeluje u Zagrebu, kratko u Satiričkom kazalištu Jazavac (danas Kerempuh), a potom kao samostalni umjetnik. Ugled stječe TV filmovima i serijama Televizije Zagreb; među 60-ak tih uloga ističu se one važnije u serijama Sumorna jesen (Zvonimir Bajsić, 1969), U registraturi (Joakim Marušić, 1974), Mačak pod šljemom (Berislav Makarović, 1978), Tamburaši (Mario Fanelli, 1982), Putovanje u Vučjak (Eduard Galić, 1986–87; i film Horvatov izbor, 1985), Pozitivna nula (Milivoj Puhlovski, 1990), Tuđinac (E. Galić, 1990) i Mlakarova ljubav (M. Puhlovski, 1993). U manjim, karakternim ulogama, mahom negativnih likova, nastupio je u 35 filmova, a svojom karakterističnom fizionomijom i bojom glasa prepoznatljiv je npr. u filmovima Krste Papića Lisice (1969), Izbavitelj (1976) i Priča iz Hrvatske (1992), kao i u filmovima Događaj (1969), Hranjenik (1970) i Banović Strahinja (1981) Vatroslava Mimice te U gori raste zelen bor (1971) Antuna Vrdoljaka, Vrijeme ratnika (1991) Dejana Šorka i Maršal (1999) Vinka Brešana. Popularnosti su mu pridonijele sporedne uloge u filmovima i TV serijama za djecu: uz likove očeva u filmu Vuk samotnjak (Obrad Gluščević, 1972) i TV seriji Smogovci (M. Puhlovski, 1982–96) najpoznatija mu je uloga konduktera Saperlota u filmskoj adaptaciji romana Vlak u snijegu Mate Lovraka (Mate Relja, 1976). Glumio je i u sinkronizacijama animiranih filmova. Široku je prepoznatljivost stekao kao spiker na Drugome programu Radio Zagreba (Porodični semafor, Radio Jadran, Studio A, Zeleni megaherc), na Radio Sljemenu (Nedjeljno jutro) te na Trećem programu Hrvatskoga radija.

Izvor:HE