Ne znam zašto novinari malo žive, ali sam posve siguran kako se kao u rijetko kojoj profesiji pred njih svakodnevno postavlja novi problem, s nizom nepoznanica, dilema, pitanja postavljenih samom sebi i onima drugima, poznatim ili nepoznatim sugovornicima.
Kod intervjua, primjerice, problem je kako formulirati pitanje, kako ishoditi odgovor na njega, kako pronaći ona pitanja koja će zainteresirati čitateljstvo. Sve to zapravo ovisi, o sugovorniku, a oni se pak, u ovom okviru kreću u rasponu od pop-gitarista do prvih violina hrvatskog glumišta, od Tajči do primadone Ruže Posplš-Baldanl. Ili pak, kakav gard zauzeti kada se čakula s pjevačicom kod koje su najjači štihovi: a, be, ce, de — baš su lude godine, a sljedeći put ste nasuprot Enesa Kiševića!
- Moram priznati kako su mi svi sugovornici podjednako dragi, od onih koji skrivaju ime svoje krojačice do erudita kakav je Zlatko Crnković, glumac koji uz svako pitanje zna izvesti prave filozofske opservacije dostojne jednog glumačkog prvaka i intelektualca...
Ipak, u očekivanju dobro postavljenog pitanja, za početak se nije moglo mimoići ono o Urotnicima, dramskom komadu s kojim je Crnković tih dana 1992. godine oduševljavao publiku u SAD-a i Kanade...
- Prije sedam godina u kazalištu »&td« igrali smo predstavu Urotnici Mira Gavrana. Asistent režije Matko Brljević, koji živi i radi u Americi, dao je prijedlog da se u okviru akcija za pomoć Hrvatskoj, napravi jedna s tom predstavom. Tada, prije sedam ; godina nismo ni znali da je to komad o Zrinskom i Frankopanu. o njihovoj zadnjoj noći koja se zbiva u tamnici dok čekaju svoju posljednju zoru. U tom komadu se govori o životu, smrti, o principu traženja pomilovanja. Jedan i drugi imaju svoj odnos prema životu, a razlika je generacijska: jedan je odživio svoje, a drugi se nada, tražeći kompromis. Na kraju se ipak slože da kompromisa nema i da umrijeti moraju... U tom smislu komad ima neke reference i u sadašnjosti i inače, i zbog toga se mislilo da ga možemo prezentirati. I dobro je što je tako urađeno!
Zaboravljeni Rene
Sudeći po broju gradova koje ste obišli, bilo je to naporno gostovanje, a predstava je i dograđivana na neki način, zar ne?
-Nije bilo prenaporno jer je organizacija bila dobra. Urotnike smo igrali u San Franciscu, San Pedru, Los Angelesu, Detroitu, Pittsburghu, Vancouveru, Montrealu, Torontu, a gostovanje je završeno u New Yorku. Redatelj je bio Joško Juvančlć, a asistent Matko Brljević. Zrinskoga sam igrao ja, a Frankopana kolega Matko Raguž.
- Nastup se sastojao od jednog kratkog filma od 19 minuta, kroz koji je dan pregled hrvatske povijesti i sadašnjeg trenutka. To je učinio Brljević s engleskim komentarom, prikladnim za prikaz Amerikancima. Sve skupa je napravljeno dosta koncizno, jako, čvrsto dograđeno suvremenim događajima. Na kraju smo dodavali autentično pismo Zrinskog, a nakon toga čitali hrvatsku poeziju ljudi koji tamo žive. U svakom gradu se našao netko tko piše pjesme, poetske tekstove i to je svuda nailazilo na oduševljenje.
Publika je bila vrlo ganuta, a i mi jer smo zapravo konstatirali da smo u tom trenutku predstavnici neovisne, priznate države Hrvatske.
Vratili ste se prije nekoliko dana pa pretpostavljam da još niste uspjeli vidjeti seriju U registraturi, a namjeravao sam postaviti pitanje kako s ove duge vremenske distance gledate i na Vaše sudjelovanje u toj seriji?
-Točno je, još nisam vidio ni jednu epizodu, ali znam što sam snimio jer je već bila reprizirana. Igram svećenika. Ostale su mi u sjećanju neke scene koje su slikovite i zgodne, a naročito ona s pijetlovima kad očekujem Ivičina oca i učitelja. Ima jedna zanimljiva stvar. Dok se snimala serija, za mene je mali Rene Medvešek bio tek samo jedan mali glumac, dijete, čije sam ime potpuno zaboravio. Naravno, on je odrastao i mi smo se poslovno sretali. Baš nedavno smo zajedno igrali u komadu Vila orhideja u kojem on igra glavnu ulogu. Tek tada sam saznao da je on bio taj mali glumac u ulozi Ivice Kičmanovića.
Kao glumac Igrali ste mnoge likove. Ipak, Izvan kazališne scene često ste se koristili pored glumačkog umijeća i Vašim Izuzetnim glasom, koji je između ostalog važan dio glumačkog iskaza. Koliko Vam je ta boja i dubina glasa pomagala u ostvarivanju pojedinih rola u karijeri?
Luđaci na sceni
-Glumcu je glas izražajno sredstvo i jedan od konstitutivnih elemenata njegove osobnosti, što čovjek ima manje problema s rasponom, izražajnošću, točnošću u toj izražajnosti, manje se mora brinuti o tome, da sve ono što u sebi izražava, što u sebi pomišlja, dakle sve ono što treba eksteriorizirati, da li će stići do gledatelja i slušatelja. Kvalitet glasa u slušatelju treba probuditi osjećaj da se u toj duši, u tom biću koje čovjek predstavlja ili u doživljaju poetskoga, kojim je u dodiru kad recitira nešto, da to prenosi svom sugovorniku zapravo, da se obraća osobi koju respektira. Eto, ja mislim da mi je bavljenje poetskim tekstovima pomoglo u tumačenju dramskih uloga, a isto tako mislim da se iz dramskih uloga nekim iskustvima koristim u govorenju stiha.
Mnogo puta sam čuo od ljudi koji su slušali čak i svoje tekstove, kako nisu znali da u toj pjesmi ima i »onoga« što sam ja izrazio. Nisam se bavio akustičnom analizom je li timbar ovakav ili onakav, dobar ili ne, ali mislim da svakom glumcu kad nema problema u čitavoj skali ljudskog raspona, da mu glas može pomoći iako ja smatram da je bitnije kako on shvaća u sebi ono što izgovara.
Često se poezija skandira, neadekvatno, riječ po riječ. VI to činite na jedan drugačiji način. Postoji li recept za čitanje poezije?
— Izgovorio sam mnogo stihova u životu. Ujevića sam volio govoriti, Krležu, Kaštelana, Cesari ća... od jako intenziviranih stihova do posve stišanih trenutaka onoga nekakvog unutarnjeg govora. Neki dan sam u jednoj emisiji pročitao »Svakidašnju jadikovku« koja se mnogo puta unakazila time što se samo slijedio ritam, iskazujući to kao vlastitu bol nad činjenicom da čovjek u mladosti može biti star, jadan ... Pročitao sam to na jedan adekvatniji način, u jedva čujnom, nehinjenom uzdisaju. Mislim da riječi trebaju biti izgovorene sasvim razumljivo, ljudski, u sugovoru s nekim najintimnijim, kao da mu se tužiš, kad mu povjeravaš svoju radost, svoju tugu ili kad mu povjeravaš svoj odlučni stav — što je bit svake poruke. Najbolje sam govorio one stvari koje su bez ikakvoga napora ušle u mene, s kojima se dugo družim i za koje se ne pripremam profesionalno.
Saznao sam kako se pripremate i za predstavu u HNK u Zagrebu, na kojoj ćete pokušati sumirati Vašu prisutnost na toj sceni na kojoj ste od 1958. godine. Ipak, kad smo već kod sumiranja, kažite što Vas je kao čovjeka najviše ražalostilo?
-Rat, ovaj strašni rat. Pamtim i onaj 2. svjetski rat, ali ovaj mi se čini strašniji. U nekim regijama ljudi mnogo trpe. To je za mene' bezuman i strašan čin i suosjećam sa svakim tko trpi. Zgrožen sam, vjerujte mi, i ne mogu naći riječi koliko mi je teško nad činjenicom da susjed na susjeda može dignuti ruku. Moglo se svršiti sve na ljepši način i moglo se dogoditi da u novom razdoblju preživimo ljepše nego ikada. Ja bih htio, kao i svi ljudi, da mi se prizna ono što jesam. Nikada se nisam odrekao svoga naroda, ali poštivao sam i tuđe. Nažalost, čudesni luđaci su došli na scenu i pale su mnoge žrtve. Suosjećam s ljudima koji pate i svakom vojniku. Duboko sam zahvalan za sve njihove patnje.
