Krajem pedesetih prošlog stoljeća natjecanja pjevača amatera naslovljena zajedničkim imenom »Prvi pljesak«, održavala su se gotovo u svakom gradu. Bila je to prilika za mnoge mlade iskazati se, ne samo glasovno. U svemu tome prednjačio je zagrebački »Variete« jer je pobjeda na tom mjestu značila »nešto više«, što je zapravo prava istina. Pobjeda u »Varieteu« omogućavala je radijska snimanja a i nastupe. Na toj istoj pozornici započeli su Tereza Kesovija, Vice Vukov, Ana Štefok i mnoga poznata i priznata imena estrade. A u generaciji apsolutnih pobjednika za sezonu 1958/59. laskavu titulu odnijeli su Ana Štefok (u ženskoj konkurenciji) i mladi, šesnaestogodišnjak Roland Šuster. Što zbog uistinu lijepog glasa, što zbog izgleda - u tren je osvojio srca mladih. Sjećajući se tih vremena, Roland Šuster, član zagrebačkog kazališta »Komedija«, priča:
DVIJE LITRE ULJA i JEDNA MAJONEZA
- Dugo sam se pripremao za taj nastup. Mislim da su u to vrijeme mladi koji su željeti započeti karijeru pjevača, puno više radili prije nego izađu pred mikrofon. Nije bilo zgodno doći nepripremljen, a i posjetitelji »Prvih pljeskova« nisu bili naklonjeni diletantima. Sjećam se da sam imao pravo , pjevati tri skladbe, od kojih su dvije bile na stranom jeziku a jedna na hrvatskom. Čini mi se da je publici nekako najviše za srce prirasla skladba »Flamengo« i to je bilo presudno za pobjedu. Nisam mogao vjerovati kada su pročitali i moje ime.
- Pobjednik jednog tako velikog natjecanja imao je sva vrata otvorena, a kako su u to vrijeme moje obiteljske prilike bile izuzetno loše, nije se puno moglo napraviti. Pored toga, bio sam mlad momčić i trebalo je završiti školu pa onda razmišljati o pjevanju kao životnom pozivu. Mislim da je interesantno kazati što sam dobio kao nagradu za pobjedu: dvije litre ulja i majoneza! Takva su eto bila vremena i nikakvi novci nisu dolazili u obzir. Kao momci pili smo čaj ili »Coctu«, piće moje mladosti - sa sjetom se prisjeća Roland Šuster.
SONORI I KOCKARI
Svi oni koji se sjećaju kraja pedesetih, sjećaju ih se kao godina oskudice i siromaštva. »Pjoverica« kupljena u Trstu bila je statusni simbol mnogih. Bilo je to vrijeme ideologije »stezanja kaiša«.
- Na Pećinama sam imao dvije tete, barbu i nonu. Svi su oni živjeli u Rijeci. Kako me mama i očuh nisu mogli školovati, došao sam u Rijeku i upisao se u školu učenika u privredi u Pilipovićevoj ulici. Tamo sam se upisao u jedan poseban odjel te škole na kojemu se učila dermatologija, kozmetika i parfumerija. U školi a i u Rijeci već su znali za moje pjevačke uspjehe u Zagrebu, pa smo te 1959. u Rijeci formirali prvi rock-band u ondašnjoj Jugoslaviji.
Vokalno instrumentalni sastav »Sonori«, tako smo se zvali, sačinjavali su Ratko Galetović(bubnjevi), Damir Kopajtić (prva gitara), Milivoj Prozina (druga gitara), Ante Bahorić (sax i klavijature), Milan Marčan (ritam gitara), i ja.
- Svirali smo svugdje, a baš smo bili poznati po tome što smo nastupali u svakoj mjesnoj zajednici. A bilo je to vrijeme i naše silne popularnosti.
- - U »Sonorima« sam ostao neko vrijeme pa sam odlučio osnovati i grupu »Kockari« u kojoj sam se pjevački mogao adekvatnije izraziti. Pjevao sam repertoar Presleya i Sinatre, a glazbeno samo bili najjači sastav: Mirko Sertić, Andrija Fišćur, Josip Forenbaher, Željko Lušić, i dakako, ja kao pjevač. Kasnije sam osnovao grupu »777«, koja je postigla stvarno puno.
- SJEĆAM SE da je tih godina riječka estradna scena bila uistinu jaka?
Rijeka puni dušu
- To je istina neoboriva!
Polovinom šezdesetih, Roland Šuster je sve traženiji pjevač. Sa VIS-om »Sonori«, imao je sreću nastupiti na tada popularnom i cijenjenom festivalu »Melodije Istre i Kvarnera«, a skladba Ljube Kuntarića i Blanke Chudobe »Fešta na palubi«, imala je dosta uspjeha u Rolandovoj interpretaciji...
- »Fešta na palubi« napisana je u rock-maniri, s naravno, primorskim karakterom. Tu istu pjesmu snimili smo na ploči, i to je prva ploča snimljena na riječkom području...
MIK je za Šustera bio izuzetno plodan. Gotovo dvanaest puta je nastupio na tom putujućem festivalu. Dakako, i na drugim festivalima, pa i na tada popularnim Postirskim frajam! Tako su ostali i vinilski zapisi sa skladbama: »Šapat tvoj«, »Daleko«,: »Nevera«, »Moja moraš biti, moja«, »Te tužne suzne oči«, ukupno: 17 singlica i preko stotinu radijskih snimaka. Njegove glasovne mogućnosti ipak su ponajbolje iskoristili u zagrebačkom kazalištu »Komedija«, koje je njegovalo operetni repertoar i mjuzikl. Od 1976. u stalnom je angažmanu sa tim kazalištem, u kojem je dao trideset solo uloga i ponovno privukao pažnju. U rock-operi »Grička vještica« potvrdio je renome stečen u zabavljakim vodama, zatim, Paolo Terzy »Karolini Riječkoj«, Jil Norman u »Jadnicima«, Andrija Pasanec u »Gubec-begu«, kapetan u Zajčevoj komičnoj operi »Gospoje i husari« te učešće u glazbenoj verziji »Romea i Julije«, omladinskoj operi »Fijumana« Veseljka Barešića. Sve su topjevačke su uloge kojima je Šuster dao izuzetan doprinos.
PRIČA O ROLYJU SHENDERU
Pored lijepog glasa i šarma, »Roly« je osvajao i izgledom. Koliko mu je to pomoglo u karijeri?
- O tome čovjek ne razmišlja. Kada bi to znao pravio bih se važan. Ljepota ništa ne znači. Vidite Olivera Dragojevića... Najbitniji je duh.
-Koliko mi je izgled pomogao? Za djevojke je to važno u određenoj životnoj dobi. Pomagalo mi je na plesnjacima kada su dame birale. U ranoj mladosti, kada sam počeo pjevati, volio sam se šaliti sa prijateljima i trčati za djevojkama. U tome sam prednjačio.
- Iz tog perioda mi je i nadimak Roly Schender i tako me prijatelji i mnogi pjevači i danas zovu.
Kada se osvrnem na prijeđenih tridesetak godina u ovom poslu, ostane puno toga lijepog. Naročito riječki period.
-Rijeku volim kao svoj grad: more, ribe, sunce, prijatelje…
- I svaki put kad dođem obavezno posjetim moje prijatelje, skoknem do Robića, Kuntarića, do prijatelja iz »Suvenira«, napunim dušu i natrag u Zagreb...
A samo u proteklih sedam mjeseci Roland je kao hrvatski bojovnik u umjetničkoj četi dao stotinu koncerata i napravio televizijski spot. U međuvremenu nastupi sa grupom »Corona« i poneka nova uloga u kazalištu »Komedija«, koja će vjerujemo, kao i do sada - ostati za sjećanje, Baš kao i meni ovaj razgovor iz 1992. godine, sjećanje na čovjeka kojemu jefizički izgled kao pjevaču bio nebitan. On je bio pobornik duše!
