Jedna od sretnijih okolnosti ove rubrike upravo je ta Što ne zahtijeva određenu vrstu dijaloga.
Ali dijaloge zapravo ne diktira »ispitivač«, barem ne uvijek. Iskrsnu jednostavno sami, poteku »ko silinom otvorena česma ...
A sve je opet stvar i sreće, izbora p lica, njegove želje (i volje) da odgovori na sasvim jed nostavna i životna pitanja. Prisjećajući se tako i ponekih suludih pokušaja da jedan novinski okvir dobije svoj sadržaj, a čitatelj čitljivo štivo koliko jr to u današnje vrijeme moguće.
I sretna je okolnost kad se naiđe razgovorljivog sagovornika, koji neće svakog trena puknuti od »uspuvanosti«, i odmah se sjetim B Dvornika (i tate i sinova), dviju Marija; Kohn i Danire, Daše Bradičić, naizgled smrknute televizijske kritičarke koja se tako lijepo zna nasmijati, jednostavnog Mije Aleksića, tople i iskrene Ane Karić, otvorene i razgovorljive i nadasve druželjubive Kostadinke Velkovske, plavokose Makedonke čija je specijalnost igranje finih zagrebačkih dama, poput one u televizijskoj predstavi »Gospoda i drugovi«, a kako su putovi za Evropu tek pitanje trena, tamo negdje u kolovozu 1990-e gledali smo je u tv- serijalu »Neuništivih« kao Austrijanku, doduše pomalo »ocvalu« ali taman po ukusu starog Roka Prča.
-Od druge epizode pa do kraja igram u seriji »Neuništivih«. To je jedna zgodna uloga koja će sasvim sigurno naići na dobar prijem kod televizijske publike. Igram Helgu, Austrijanku, koja, između ostalog. ima malo više godina nego ja, s kojom se »spetIjava« Boris Dvornik. Ekipa je bila odlična, a Boris je fantastičan partner kakvog čovjek samo može poželjeti. I veliki čovjek! Oduševljena sam i zaista mislim da je veliki glumac.
Serija ima jedan zgodan humor, a glumci su uglavnom iz Zagreba i Beograda. - Austrijanka je novi lik, dolazi u toplice na liječenje, a tu je i Roko kojega je Anđa pustila neka izliječi svoje kostobolje. Roku, međutim, padaju na pamet i neke druge stvari i dok Austrijanki pjeva uz gitaru u malo intimnijoj atmosferi, slučajno se tu nađu televizijske kamere koje sve to »predoče« Anđi Ostalo ćete sami morati pogledati.
Svima nam se svidio taj materijal pa je gotovo sigurno da sljedećeg mjeseca idemo na snimanje još pet epizoda.
KATA PO UKUSU
Uloga Helge još je jedna potvrda da Vas režiseri žele vidjeti kao »finu« damu.
S jednim takovim likom u komadu »Gospoda I drugovi« oduševili ste televizijsko gledalište, posebice iznenađeno Izvanrednim poznavanjem zagrebačke »šprehe«. Pored glumačkog umijeća, zasigurno je i sluh tu odigrao značajnu ulogu?
-To zaista, barem za mene, nije problem. Rođena sam u Skoplju, a u Zagrebu sam od 1967 godine. Nakon studija dobila sam angažman u dubrovačkom kazališu jer sam bila njihov stipendist. Tamo sam radila dvije godine i to baš u vrijeme zlatnog doba dubrovačkog kazališta. Od 1974. godine stalni sam član satiričkog kazališta »Jazavac« u Zagrebu. Bila sam jako mlada kada sam došla u Zagreb i što se jezika tiče nije mi predstavljao naročit problem. Uostalom, glumac mora znati igrati na svakom dijalektu. U pravu ste kada kažete da je sluh značajan ne samo za pjevanje već i za jezik.
Dokazali ste to i pjevajući »Krapini«, a i solističkim koncertima. Dolazite li možda u dilemu — pjevanje ili gluma?
— Ne, nema takovih dilema kod mene. I pjevanje je umjetnički izraz i to je dio glume i to je baš nerazdvojivo. Ne govorim o pjevačkom žanru, već o šansoni koju pjevam.
Šansona je blizu glume, to je poezija koja se pjeva. Ja sam tip šansonjera, imam kontraalt koji ima potrebnu visinu. Učila sam pjevanje kod sjajne Ančice Mitrović. A vidjeli ste i sami, ako ste pratili »Krapinu«, kako to izgleda. Pjesma se zove »Daj da me ti povabiš«, za koju je tekst napisao Drago Britvić, a glazbu Radan Bosner. Predivna je to pjesma. Dileme dakle, nema, gluma me zaokupljai mislim da sam došla u godine, zrele glumačke godine, u kojima bih trebala igrati uloge koje odgovaraju mom senzibilitetu.
Odgovara li uloga Kate tom senzibilitetu?
- U potpunosti! Kata u komadu »Svoga tela gospodar« i Marija Berković u »Pod Krležinom glavom« kompleksne su uloge, u kojima sam se jednostavno snašla. Da ne govorim o željama što bih htjela igrati jer radim u specifičnom teatru u kojemu se njeguje humor i satira i mislim da bih upravo tu mogla naći sebe.
OČI GOVORE SVE
Puno razmišljate o svome poslu?
-Da, dosta.razmišljam o glumi, ali ipak ponajviše o ljudima. Oduvijek su me ljudi zanimali. Po prirodi sam veliki altruist, volim pomagati drugima. Mene sad trenutno zanima ova situacija. Demokracija je fantastična stvar, ali su neke stvari koje se dešavaju u Jugoslaviji van pameti i to je ono što čovjeka zabrinjava. Ja se ne bavim politikom, iako kažu da je nebavljenje politikom zapravo politika. Imam, kao i svi ljudi svoje strepnje i želje, uvjerena da će razum ipak pobijediti. Hoćeš-nećeš moraš biti upućen u tu politiku, a i sve veći je broj glumaca u politici i to je dobro, jer glumci su obrazovani i pametni ljudi. Glumac mora biti psiholog, a sva politika se zasniva upravo na tome.
Pored toga što glumac mora biti dobar psiholog, što je to što jedan dobar glumac mora posjedovati?
- Oči koje govore! Oči stvarno sve otkrivaju i one su najhitnije u mojoj profesiji. Oči su gluma, naravno, ne govorim o ljepoti. Ja mogu i kad sam tužna odglumiti raspoloženje, ali oni koji me poznaju odmah mogu vidjeti moje unutrašnje stanje. I sada se nalazim u nekom takovom stanju.
Tuge?
-Nešto slično. Možda ljubavi ...ima nešto u zraku! Ponos je, znate, jedna velika glupost i jednoga dana to uvidiš. Čovjeku su uvijek neke stvari u danom momentu bitne. Razmišljam tako o nekim porazima, promašajima, o nečemu u što sam vjerovala i voljela i sad se to jednom raspadne. Takvih situacija sam imala i u privatnom životu. Ne, nikada se nisam bojala samoće. Čovjek, kada najviše voli, u biti je sam. Ti promašaji i porazi ili greške ne moraju doći ni s jedne strane. Mislim da je problem zajedničkog življenja nemogućnost prilagođavanja. Kad počneš s nekim živjeti moraš se prilagoditi na sve ritmove. Ja sam konkretno osoba koja je brza u razmišljanju i taj bi ritam trebalo uhvatiti. Recimo, u predstavi ima pet ljudi i svatko ima svoj ritam i kada se to uskladi, to je to. Tako i u životu dvoje ljudi. Ja uistinu brzo mislim i možda je to problem. To je odlika temperamenta u znaku blizanca. Spadam, dakako, u hipersenzibilne osobe, ali imam taj obrambeni mehanizam i optimizam.
Kažu da sam kič-sentimentalka ...
— Pisanje je zanat u kojemu se novinar susreće s mnoštvom prvoklasnih želja. Ovaj put bila je to želja predstaviti izvrsnu glumicu i pjevačicu o kojoj mnogi malo znaju - Jednostavnu i toliko dragu ...
