Berislav Mudnić nije imao tu potrebu da na početku karijere pokaže stražnjicu. On je godinama glumio u splitskom HNK, igrao veće i manje uloge, glumio i pjevao u operetama.
Prvi put sam ga gledao na sceni kina „Jadran“ kao voditelja “Prvog pljeska“. Bilo je to natjecanje mladih pjevačica i pjevača, a on je bio inicijator tog natjecanja.
Puno je učinio za mladost Splita. Kasnije je za mene došlo kazalište i sve njegove bravure, pa i susreti s ovim iznimnim čovjekom. Uvik je imao neke lipe priče iz starog Splita.
Mene je zanimalo je li istina da je jednom, bez baletne škole, plesao s čuvenom Anom Roje.
- Istina je to! A sasvim se slučajno to dogodilo– pričao mi je šjor Bere pulicjot iz Malog mista
- Pripremala se neka baletna predstava i ja sam prisustvovao pripremama u gledalištu. Ispred mene je sjedila velika svjetska balerina Ana Roje. Nisam je primijetio. Gledao sam što to na sceni pripremaju baletani i samo sam malo glasnije rekao: »Pa šta, to bi mogao i ja!«
I kako je ona reagirala?
-Silno se razljutila gospođa Roje, okrenula se k meni i sasula pravu paljbu riječi, da kako to mogu reći, kako se usuđujem... A ja sam joj odgovorio da ja stvarno mislim kako to mogu i ja. Proradio je' u meni onaj splitski dišpet, a onda i kod nje. Dogovorili smo se gdje ćemo se naći, našli smo se, i ja sam od prve to otplesao. I sada mogu reći da sam plesao s čuvenom Anom Roje i da sam u svojoj glumačkoj karijeri bio i baletan.
Da, ali ipak, izvan Splita o Vama se nije znalo, dok niste zaigrali u »Malome mistu«?
- Da, to je istina, neću govorit suprotno. Ne zna se ni danas. A ne pitaš me zašto?
Evo, pitam ; Zašto?
-Da sam ja, recimo, u Zagrebu, svi bi znali za mene. Niko nije vodio računa o glumcima poput mene jer je Split oduvijek bio »buža«. Mi smo takav svit. Čim je neko iz Zagreba, odmah je on veći. A ja smatram da ih tamo ima puno manje nego ovde.
Žandar s pinku duše
Šjor Bere, pa nećemo se sada jidit?
- Ne jidim se ja. To mi je ostalo od pjevačkih dana. Uvik malo više dignen glas.
Recite vi meni nešto više o ulozi žandara i milicionera u »Malome mistu«, kako ste dobili tu ulogu i koliko ste s njom zadovoljni?
- Ne znam ni ja kako sam je dobio. Znam samo da me je pozva Daniel Marušić da dođem u Zagreb. Otputova sam gori, razgovarao je sa mnom o toj ulozi i odmah mi se svidjela. Evo, baš sada gledajući seriju, mislim da je Marušić zajedno sa Smojom vrlo dobro izabrao ljude koji će igrati u toj seriji. Svi ti likovi su zadovoljili, a prije nego je počeo sa snimanjem, Daniel je sve to dobro prostudira.
-Najprije sam igrao žandara. Znao sam kakvi su bili žandari jer sam živio i u ono doba kada su oni bili. Bili su surovi i neuki. Ja sam bio malo pitomiji žandar. Žandar s pinku duše.
A milicioner Mate?
- Poslin je doša milicioner Mate, a pošto smo živili i u doba milicije, mislim da sam dobro donio i taj lik i da sam kao Mate milicioner »dobro služija režimu«. Uvijek bi rekao »razumin«, pa bi se ispravio na »razumem«. Imam osjećaj da sam sasvim drugačije glumio nego što se to u seriji može vidjeti. Ako se sjećate osme epizode kada sam uhapsio popa? To je bilo sjajno napravljeno, kada sam pravio zapisnik i kada sam ga upitao je li mu to don ime oli prezime. A i sam način na koji sam pravio taj zapisnik s jednim prstom, govorio je puno toga.
Sporedna, a upečatljiva uloga?
Sjećam se da je suradnja s režiserom i s cijelom ekipom bila odlična. Imao je jedan lipi izraz kojim je glumcu stavljao do znanja kako je što odigrao Rekao bi: Shakespeare! A to što sam ja igrao u Malom mistu«, to ti je jedna sporedna uloga, a opet upečatljiva.
I dokaz da nema velikih i malih uloga, već velikih i malih glumaca?
-To je točno. Ili glumac zna ili ne zna donit ulogu. Sva filozofija je u tome. Ali, ako je dobar tekst, onda se može puno. Smoje je napisao sjajan tekst i o tome nema diskusije. Moje sudjelovanje završilo se u 12. epizodi, naravno da s velikim zanimanjem pratim kako će se svršiti, premda znam kao i svi ostali, što je na kraju. To je serija za povijest televizije
I pored toga što je serija nakon nekoliko repriza i ovom prilikom privukla veliku pozornost televizijskog gledateljstva, ipak mnogi se pitaju ima li smisla reprizirati ovako stare serije iz »naftalina«?
- Ima smisla. Ima, sve dok takve serije imaju svoju publiku i dok ne napravimo nešto slično »Malome mistu«. Ako možemo gledati stare američke filmove od prije četrdeset ili pedeset godina, zašto ne možemo gledati nešto što je naše i što je dobro napravljeno prije . To je serija za povijest televizije, baš kao i »Velo misto« koje je isto tako dobro napravljeno. Ali, prednost dajem »Malom mistu« koje je na jedan poseban način prikazalo ondašnji mali Split. Samo, puno sam tužan dok je gledam. Puno, puno...
Zašto?
- Neki dan sam čitao intervju s Mišom Martinovićem, u kojemu on govori koliko je ljudi iz serije umrlo. Puno! Možda je to i logično jer serija je snimana prije tri desetljeća , ali, ni u jednoj našoj seriji nisam vidio toliko glumaca kojih više nema na sceni ni u životu. Umiru i mladi i stari, ali, malo ih je ostalo iz »Maloga mista«, i onda me uhvati tuga. Nima pošćera, nima načelnika, nima Luiđija, Galileja... A Galileo (Emil Kutijaro) bio je veliki glumac. I evo, sada na koncu nema ni naše Bepine. Pogledajte koje su veličine nestale, i kako je to bio jedan sjajan odabir Marušića. Bilo je s njima uistinu zadovoljstvo raditi. Malo nas je ostalo u životu, a još manje na sceni.
Vi ste još prošle godine igrali. Ove vas nema nigdje. Zašto?
- Neću vam odgovoriti na to pitanje, jer nema smisla. Zadnja uloga bila mi je prošle godine u »Ekvinociju«. Dobro je reka jedan moj prijatelj iz »Hajduka«, da bi dobro bilo imati još jednog milicionera koji bi zatvorija sve nas penšjunate u zatvor. Onda bi valjda svi sretni bili, i država i mi. Mi puno smetamo, a tako nam se malo daje. Ali, bolje je o tome ne govoriti. Uostalom, rekli smo sve što je potrebno vezano uz seriju »Malo misto«. I sad -basta!
