Sličice iz njenog života uistinu su šarene, zanimljive i poredane u različite sredine. Dakako, i u različito vrijeme. Jedna takva bilježi je kao malu osnovku, veliku nadu u plivanju riječkog »Primorja«. Htjela je biti balerina. Zagreb je šezdesetih spominje kao mladu, talentiranu i lijepu pjevačicu musicala ali i kao gimnazijsku profesoricu. Početkom sedamdesetih ona je tužni Kalimero, a u vrijeme današnje, ona je Vrišteća torta, a mogla je biti i Kišobran da je bilo malo više sreće. Ipak, za svoje unuke, ona je samo draga babetina. Za sve ostale — Đurđa Ivezić, glumica zagrebačkog kazališta »Komedija« s kojom sam imao zadovoljstvo razgovarati u studenom 1993. godine…
- Baš mi je žao što nisam održala riječ i na vrijeme stigla na zakazani razgovor. Znate, pozvali su me na sinkronizaciju nekog crtića, a u takvim situacijama ne mogu garantirati točnost — veli, tonom nekog umilnog junaka crtića, poznata glumica.
Volite posuđivati glas animiranim bićima?
— Nije lako voljeti crtić ako to čovjek profesionalno radi. Lako je sjediti doma i uživati gledajući, ali kad pet sati sinkronizirate crtić, satima poslije toga samo vidite te likove ispred sebe. To je užasan napor. Ponekad i po pedeset puta snimate dvije, tri rečenice.
Ali, trud se isplati, zar ne?
— Da, glumački.
Što ste najčešće bili u crtićima?
Trostruka baka
— Pa, svašta sam bila! U kazalištu sam kao mlada glumica igrala samo ljepotice. To mi je išlo na jetru. Kasnije sam igrala i karakterne uloge. Tako isto i u crtićima. U njima imate mogućnosti igrati sve moguće karaktere, koji još moraju biti i malo pomaknuti. Evo, baš sada igram neku simpatičnu zločestu babu, ovak'- jednu bakicu koja svima drži predavanja o hrani i mrkvama. U isto vrijeme igram i anđele, a čak sam igrala i Isusa kad je bio mali. A inače: patke, crve... Neki dan sam igrala vrišteću tortu koju stalno bacaju pa ona vrišti.
To je dosta zabavno i kreativno?
— Pa je. Jučer sam molila režiserku da mi dade ulogu kišobrana ali je već prije mene to drugi glumac molio.
Svojedobno ste i dosta pjevali, ne samo u kazalištu. Sada Vas uglavnom gledamo u Crno-bijelom vremeplovu u boji?
— Od kada sam u kazalištu ja pjevam. Zato sam i išla u »Komediju« koja njeguje musical. Učila sam pjevanje, najprije u Rijeci. U zboru smo pjevali sve one divne pjesme odMatetića Ronjgova, a kad sam došla u Zagreb, uzimala sam privatne satove kod gospodina Hržića. Uglavnom, mogu i hoću pjevati. Samo nema više lijepih pjevačkih rola
Zapjevate li ponekad unucima? Ima lijepih pjevačkih rola za laku noć
-Pa moji su unuci veliki za uspavanke. Najmanja ima dvije ,stariji petnaest godina. Da, da Trostruka sam baka. Sve sam ja to na vrijeme obavila. Ja mislim da mame i bake moraju biti mlade kako bi se mogle baviti unucima
A Vi se bavite?
-Da, da. Kak'ne. Jako puno. Naročito s ovom najmlađom koja se zna i naljutiti na mene pa mi kaže babetino! Aha, lijepo?
Filmovi, mjuzikli…Volite li kazalište?
-Volim, a ponekad i ne, jer morate igrati i loše tekstove, loše pisce i trpiti loše režisere, a to nije lako. Zamislite, u jednom zagrebačkom kazalištu čitava predstava je odigrana na koljenima. Pa to je totalni kretenizam. A to se režiseri sjete nekih stvari.
Niste u dobrim odnosima s režiserima?
— Jesam, jesam! Ja samo govorim o raznim vrstama suradnje. Ima predivnih režisera koji dišu zajedno s glumcima. A glumci ponekad moraju igrati ono što im se ponudi.
Pa čak i dati glas kišobranu?
— Pa i kišobran. U crtiću je kišobran jako lijepa uloga. Ajde, kak’ bi vi igrali kišobran?
Ne znam! Nemam pojma, ne volimkišobran
— Pa jasno da ne znate! To treba dobro razmisliti. Lakše je igrati Hamleta nego kišobran. Kod Hamleta sve znate, sve je napisano, a kišobranu morate izmisliti karakter, pa kojim temperamentom ga igrati, hoće li biti žalostan ili sretan kišobran, je li ga bacaju ili kaj?
A Vi ste sretana kao »kišobran«?
— Jako! Imam djecu i prekrasne unuke. Dobro se slažem sa suprugom, dobro smo se našli u životu. A tu je i moj posao!
Još jedna lijepa sličica za životni okvir…
Uvijek sam se pitao može li jedan život stati na tri krtice? Dakako da ne može, a upravo toliko su tražili škrti urednici. Zato se autor ovog teksta (onda) i sada nada da će poneki fragmenti iz života ove divne glumice u zadanim ciceražama ipak pronaći put do čitateljstva…
