Do you Remember Dolly Bell? Ako ne, onda bi bilo dobro prisjetit se :
Dolly Bell, priča je ista k'o sve naše priče Iz doba tog. Bili smo djeca i gladna i sretna na svom, tražili očima, tražili srcima život svoj čitali, lutali, ponekad sanjali sne, još smo maštali, učili, bježali poljem.
Dolly Bell, nismo imali ništa, al' opet smo imali sve, rasli smo, plesali, pjevali, San Remo znali svi, časom na prvi smo sastanak otišli svi. Znali smo noćima gradom s gitarama lutati, bilo je lijepo, u svemu si živjela ti. Još te vidimo lijepu i sjajnu k'o nekada Dolly Bell, uvijek lijepa i mlada i mi s tobom svi…
To bi bila skraćena priča o Dolly Bell, otpjevana na način kako je to znao Kemal Monteno, ali puno godina nakon filma.
Glazba je univerzalna ali film daje i druge dimenzije, daje sliku, pogled i kroz samo jedan kadar otvori čitav jedan svijet. Naravno, pod uvjetom da su umjetnici ispred i iza kamere. Taj fil je s razlogom 1981. osvojio pulsku Zlatnu arenu, osvojio gledatelje na Filmskom festivalu u Veneciji, a glavni junaci Slavko Štimc i Ljiljana Blagojević osvojili srca i dušu ljubitelja filmske umjetnosti širom svijeta.
Ako je Doly Bell sastavni dio mladosti jednog Abdulaha Sidrana i Emira Kusturice, onda je Ljiljana Blagojević, kazališna, televizijska i filmska glumica iz Beograda, sastavni dio mladosti glumišta koje je već desetak godina prisutno ne samo fizičkom ljepotom već i neosporivim talentom.
A sve je i započelo u karijeri ove mlade glumice s filmom »Sjećaš li se Dolly Bell«, da bi se nastavilo brojnim filmovima: »Večernja zvona«, »Veliki transport«, »Miris dunja«... televizijskim serijama »Mama Lucia« sa Sofijom Loren, »Bolji život«.
U jednoj od takvih televizijskih serija upravo sam je gledao, u »Portretu Ilije Pevca«, u kojem igra ulogu učiteljice. Razgovor je obavljen tim povodom u veljači 1989. godine, pa je Dolly Bell bila već neka daleka prošlost.
-Zaista sam prezadovoljna ulogom u ovoj mini seriji. Svi u selu očekuju učitelja, a pojavljuje se učiteljica, jedna mlada skojevka koja je zbilja prošla kroz rat, i već tu počinju zapleti. Meni se ta uloga zaista dopala, jer u našim filmovima i televizijskim serijama igrati žene iz rata znači igrati ženu sa zavojima, bolničarku koja previja ranjenika i slično. Zapravo neke dosta sporedne uloge, a žene nisu bile tako zapostavljene u ratu kao što se to može vidjeti na ekranu. Radi se o istinskom komunistu koji potpuno shvaća i tog Iliju Pevca koji se teško snalazi u novom svijetu. Učiteljica razumije da Golićeva zaslijepljenost (kojega igra Aleksandar Berček) i pogrešan put kojim on ide upravo mogu srušiti sve ono za što se ona i borila. S te strane vidi se da uloga nije jednostrana, jer se radi o jednom humanom stvorenju koje je s puno iluzija došlo u to selo i koje ostavlja s puno tuge, jer odlazi zbog bolesti. Da je bilo više takvih komunista, mislim da bi danas bilo sasvim drugačije.
Scenarij za ovu televizijsku seriju napisao je vaš suprug Siniša Kovačević. Nije li i to jedan od razloga što vam je uloga draga?
-Ne, samo zbog te činjenice mi ne može biti draga uloga. On je napisao dosta stvari i za kazalište, ja nisam igrala jer jednostavno nije bilo uloge za mene. Bez obzira na to što je Siniša napisao scenarij, mislim da je serija odlična, pogotovo što je nastala još 1981. godine, kao njegov diplomski rad, a ipak je još toliko aktualna, bez obzira na to što se bavi 1945-46. godinom. U posljednjoj epizodi bit će stvari još jasnije, jer govori se o onome zbog čega su se neke stvari na određeni način i odvijiale u Vojvodini. Recimo da je to početak onoga što je dalje slijedilo. Mislim da seriji naprosto ništa ne nedostaje.
Odbijenice – tajna uspjeha
Rekli ste da je žena iz rata bila neadekvatno tretirana u našem filmu. Čini se da je žena uopće neadekvatno tretirana i na pozornici i pred kamerama. Kako ste se uspjeli otrgnuti uobičajenom »scenariju« u koji se u pravilu »utrpavaju« glumice vaših izuzetnih fizičkih kvaliteta?
-Ako to trebam shvatiti Kao kompliment mom izgledu, ja zahvaljujem. Znam da je bilo pokušaja i ponuda u tom kontekstu, ali meni se nisu dopadali. Osobno sam strašno vodila računa o ulogama koje ću prihvatiti. Mislim da se biografija glumca pravi na osnovi onoga što je odbio, a ne onoga što je odigrao. Prema tome, moj spisak odbijenih ponuda puno je veći od onoga što sam odigrala i vjerojatno je tu neka tajna mog uspjeha. Nitko ne može bolje od vas znati što hoćete. Prema tome, sve je bilo u mojim rukama. Imala sam i malo sreće u samom početku s Brankom Bauerom u smislu upoznavanja s filmskim poslom, kod kojega sam igrala u svom prvom filmu »Boško Buha«, i s Kusturicom u smislu neke uspješnosti u filmu »Sjećaš li se Dolly Bell«. Sve ostalo što je uslijedilo isključivo je moja zasluga.
Sloboda je u biranju i odbijanju
Koliko vam je u svemu tome status slobodnog umjetnika bio na pomoći? -Mislim da je strašno teško u ovim vremenima biti slobodnjak. Međutim, ja sam se za to sama opredijelila. Nakon akademije imala sam dosta posla i živjela sam sama. Žena sam koja voli putovati, volim se radovati s ljudima u ekipama i da se poslije toga svi raziđemo kao prijatelji. Bolje je i to nego da sam član neke kazališne ustanove u kojoj moram stalno nekome biti pred očima da bih dobila ulogu. Ja nisam imala takve potrebe. Put trnovitiji, ali za glumca bolji.
Ta sloboda, kao i svaka sloboda, samo je uvjetna, jer onog trenutka kada nemaš posla, nemaš mjesto na koje se možeš obratiti, pa to onda više i nije sloboda. Međutim, sloboda je kad možeš birati ili odbijati uloge i da te nitko nikakvim samoupravnim sporazumom ne može natjerati da radiš ono što ne želiš. U tom smislu biti slobodan umjetnik znači zaista biti slobodan.
Zanimljivo je da ste kao glumica najmanje radili upravo u Srbiji. Je li to također vaša zasluga?
-Ne, to je zasluga slučajnosti. Sve svoje filmove radila sam uglavnom izvan Srbije, u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, tako da se moja filmska karijera odvijala uglavnom u okvirima tih republika i meni je to vrlo drago i strašno se ponosim tom činjenicom. Bilo bi dobro kada bi takve suradnje bilo više, iako ona postoji kod nas. Eto, Mira Furlan je sada u Beogradu i igra u teatru »Zvezdara«. I ona je radila u mnogim sredinama i njeno je iskustvo u tom pogledu je čak i bogatije od moga. I Vicko Ruić je nedavno snimao u Beogradu s Deanom Ćorkom. To su pravi primjeri jedne suradnje, jer umjetnost je nešto što se ne može i ne smije zatvoriti. Male su joj i granice Jugoslavije, a ne da se još zatvaramo unutar republika, unutar nekih atara ili avlijica.
Što sada radite, u kojem od atara i avlijica?
-Sada se odmaram i njegujem petogodišnju kćerkicu koja je prehlađena. Ta mi je uloga najdraža. Ona je najprirodnija. Meni se ostvario čak i s(t)an. Imati svoj krov nad glavom velika je stvar za svakoga čovjeka, posebice za umjetnika. Dugo sam bila podstanar, pa sam već pomalo bila i istraumatizirana. Stanujem u Zemunu, u vrlo lijepom predjelu. Pored Dunava, a ja strašno volim prirodu. Kada bih imala vremena, vjerojatno bih bila jedna od onih »zelenih« i borila bih se za čistoću i očuvanje prirode. Volim jednostavne stvari, a Zemun je upravo takav, strašno jednostavan i lijep. Koristim se svakim slobodnim trenutkom da bih bila u prirodi. Volim čitati, volim more, volim planine. Ne volim sport, ali volim vožnju biciklom. Moj je moto: biti zdrav, jednostavan i pošten, što je danas pomalo i zaboravljeno. No, vjerujem da nadolaze bolja vremena, kada će se više cijeniti neke stvari koje smo pomalo počeli zaboravljati. Moral, na primjer!
