Sva ta mora, boje, sav taj oblikovani kamen vidio sam i doživljavao u kući blizu mora posjećujući dobrog, starog akademskog slikara i kipara Ivana Mirkovića.
On je vjerojatno najveći zaljubljenik mora i ribara. Na svojim brojnim platnima ovjekovječio je bure i oluje nad morem, život ribara, morske hridi, obale i pitome zaljeve; dalmatinski pejzaž, ribar pri ručku, ribar mota tikvu, ribar s mljekaricom, krpljenje mreže, ribareva žena, uzburkano more, povratak s ribolova - sve su to motivi i nazivi slika koje je s puno topline i ljubavi na platno prenio Ivan Mirković, sin otoka Paga. Poznati umjetnik spada u red ljudi koji su zahvalni sugovornici, iskreni i neposredni.
Te 1977. imao sam čast razgovarati još jednom s Mirkovićem, te godine kad je je umjetnik u intimi svog doma slavio sedamdeset godina slikarskog rada. I kiparskog, naravno!
Kuća Ivana Mirkovića nalazila se u neposrednoj blizini obale, na Sustipanu, okružena mediteranskim raslinjem iz kojeg impozantno strše skulpture nastale umijećem i radom starog umjetnika. Sve prostorije u kući podsjećaju da smo u gostima kod kipara i slikara, ali i pomnog sakupljača antikviteta.
- Prije nego započnemo naš razgovor, želio bih ti Gorane pokazati moje kaktuse. Moja supruga ih voli i zajedno ih njegujemo Ova bodljikava stvorenja neobično su nježna, potrebno je mnogo truda, a i umijeća. Svako živo stvorenje voli nježnosti. To nije samo svojstveno čovjeku. Biljke to osjećaju, vole i traže. Tu je i naranča vrlo bogata. Vidiš li kako je pognula svoje grane pod teretom plodova? Danas puše maestral. Osjeća se miris mora. Zar to ne osjećaš?
Oluje i bonace
More je uvijek prisutno na vašim platnima?
- To nije teško objasniti. Rođen sam na otoku Pagu, a svi mi što smo rođeni na ovim našim obalama nosimo u sebi ljubav prema moru. Čovjek koji dugo živi pored mora, prati sve plime i oseke, bonace i oluje, dobra i zla što ih more daje, uvijek osjeća njegovu prisutnost. Mislim da se to rađa s ljudima pored mora. More je najljepše u ranu zoru kada se budi. Ima svoj miris, toplinu i glas. Ono se oglašava, a ja to prenosim na moja platna. Nekada je vrlo teško bilo živjeti od mora. Život ribara je neizmjerno težak. Pogledaj te naše stare ribare njihova lica i pokrete. More učini svoje, a na licima ostaju duboki tragovi teških dana. Ja sam s velikom ljubavlju slikao te ljude. Danas ih ima malo. Rijetki su oni kojima je ribarenje izvor za življenje. Nestalo je tih ribara s naših obala, prestali su klopočati stari trabakuli, nema više malih barki s veslima.
Čuju se samo gliseri i jaki motori na njima, a umjesto ribara iz mora izviru čudovišta s perajama, maskama, ronilačkom opremom i podvodnim puškama, umjesto tunje i udice začuju se dinamitaši.
Sve se promijenilo, ali kod mene su ostala sjećanja na te divne ljude pored naših obala, ostala su sjećanja na davne dane mog djetinjstva, iako ih nema više. Oni su još tu na mojim platnima, sačuvani od zaborava.
Ni Split nije više ono što je nekada bio, što je donekle i razumljivo i dobro. Nalazite li tu inspiraciju, u ovom urbanom ambijentu?
- Postavljam često to pitanje sebi, zašto su baš na svakom mjestu morali rasti neboderi i tvornice? Postoje neke stvari koje se moraju sačuvati jer su toliko lijepe da i buduće generacije moraju uživati. Semafori niču svakodnevno u ovom starom gradu, a umjesto starih karijola i karoceta bruje motori, automobili. Sva sreća da su naši stari gradili uske ulice tako da je toj čudesnoj mehanizaciji ponegdje nemoguć pristup.
Na svojim brojnim izložbama, a bilo ih je baš puno, uvijek ste oduševljavali posjetitelje, od galerije Grafton u Londonu gdje ste tri puta izlagali ribarske motive pa sve do Broadwaya gdje ste dobili 1961. izuzetno priznanje.
Pored slikarske djelatnosti, izradili ste dvanaest spomenika palim borcima. I to ne bilo kakvih. Je li lakše slikati ili klesati kamen?
- Sve to traži napor, inspiraciju. Nemam odgovor na to pitanje. Najveći mi je spomenik u Skopju koji ima sedam figura, a svaka je visoka blizu pet metara, zatim spomenik u Sinju, Podgori, Dugom ratu, Lastovu,,. Izradio sam puno skulptura poznatih ličnosti. Bio sam dobar prijatelj s pjesnikom Tinom Ujevićem čiju davnu prepisku ljubomorno čuvam.
Lijepa vam je skulptura Ujevića?
- Kad sam radio na izradi skulpture Tina on je bio zaista zadovoljan i stalno je pohvaljivao moj rad. Kad je sve bilo gotovo upitao sam ga je li zadovoljan? On se namršti i reče: »Sada mi se ništa ne sviđa«. Ja sam se začudio, jer cijelo vrijeme je govorio da je dobro: »Meni se ne sviđa« - kaže Tin ali ja ne volim vidjeti dva ista Tina!
Tin je bio veliki čovjek, iskrena pjesnička duša. Cesto smo znali dugo dugo pričati. Bio je zahvalan kao model.
A čuo sam da je bilo i čudnih modela, neobičnih?
- Bilo je i toga. Jednom mi je u atelje došao bračni par iz Njemačke s molbom da napravim akt žene u skulpturi. Pristao sam jer je žena bila zaista lijepa. Zamolio sam je da skine gornji dio odjeće i da ostane u bikiniju, što je mlada žena odbila, rekavši da je to moguće jedino kod krojača, a da za ovu stvar mora skinuti sve sa sebe. Meni je bilo malo neugodno, no, ona je odmah nakon toga paradirala gola po ateljeu, a ushićeni suprug mi je za uspomenu ostavio fotografiju snimljenu za vrijeme modeliranja skulpture. Skulpture je zadovoljno odnijela kući.
U ateljeu Mirkovića na policama stoje male skulpture visine pola metra izrađene u karikaturi. Sve sama poznata lica; Arsen Dedić, Đimi Stanić, Maruška Šinković Kalođera, nogometaši i poznati stanovnici Splita. Divota!
- Veoma su mi drage te skulpture. Jednom sam ih izlagao. Volim raditi razne poslove. U mom ateljeu uvijek ima nekoga, a ako nema baš nikoga, onda su tu moje papige i kanarinci. Oni mi čine društvo.
Sada radim na modeliranju skulpture druga Tita. Dobio sam poziv da izradim bistu druga Tita za izložbu koja će biti u Tuzli. Nikada nisam imao prilike upoznati tog izuzetnog čovjeka. Inače kao pomoć služe mi fotografije iz novina. Veliki dio posla sam završio. Drug Tito ima zahvalno lice i držanje.
A ovaj naslikan akt djevojke. Pomalo čudan? Je li to Vaš rad?
- Da to sam ja napravio. Ne sliči meni, nije moj stil. Jednom kada sam boravio u Parizu, gdje sam se usavršavao i dotjerivao svoj stil, slučajno sam u prolazu pogledao jednu djevojku neobične frizure, tako je nastala ova slika iz sjećanja. Moje radove je lako prepoznati. Umjetničku akademiju završio sam u Pragu kod profesora Spanijela. Bio sam učenik Emanuela Vidovića, ali mislim da sam uspio stvoriti vlastiti stil, što je i sasvim razumljivo obzirom na moje godine. Kad ne radim, a to je rijetko, rado čitam. Obožavam Dantea. Čovjek se smiri čitajući. Prošećem se pored mora i gledam u daljine. To odmara oči. Zabavljam se s pticama i tu ima mnogo posla i tako mi prolazi vrijeme i godine. Mislim da još mogu dosta dati. Radim na jednoj slici. Moram je završiti. Tema je more, jer more je dio mene.
Dođi sutra pa ću ti pokazati kad je završim.
Došao sam…
Još i danas stoji na zidu moje sobe i svaki put se sjetim slavnog slikara koji mi je podario ribara koji plete mrižu svoju.
Zahvalan i počašćen!
Ivan Mirković rođen je u Pagu 1893. a umro u Split 1988.
Slava mu!
