Kada bi samo brojke govorile o životu jednog od najplodnijih i najeminentnijih stvaratelja HTV-a Ivana Hetricha, one bi same po sebi svjedočile o jednoj izuzetnoj osobi koju je krasila pedantnost i marljivost. U 46 godina rada: deset na Radiju i 36 na Televiziji, Hetrich je iza sebe ostavio bezbroj radio-drama kao redatelj ili kao glumac, više od tisuću dokumentaraca kojima je udahnuo svoj glas. Bio je voditelj kviz-emisija, Dnevnika... On je pisac dviju knjiga, scenarist, putopisac i snimatelj i sve bi to zapravo mogao bi biti okvir za jedan portret, za emisiju Srdačno vaši kojih je, do sada, snimio 172!
„Poslužimo li se i u ovom primjeru brojkama, bilo bi to točno 7740 minuta programa ili pak pet dana gledanja emisije koja se prati u jednom dahu...“ kaže Hetrich, čovjek koji je uvijek spreman surađivati s novinarom, jer je posljednjih desetak godina obavljao i taj posao.
Odmah na početku razgovora (prije točno trideset godina!), želio sam mu iznijeti osobne dojmove o emisiji Srdačno vaši: Kao vjerni gledatelj, ustvrdio sam kako je jedini problem te emisije kratkoća trajanja...
-To moram prihvatiti kao lijepi kompliment. Ali, moram vam kazati kako je po nekim mjerilima za takvu vrstu emisije 45 minuta trajanja zapravo krajnja granica gledljivosti. Srdačno vaši snima se jedanaest godina. Ono što je najvrijednije u tom poslu i zbog čega se silno veselim, to je saznanje da se radi o vrijednim dokumentima, o ostavštini za budućnost. Materijali se nakon emitiranja »bunkeriraju« jer su to dragocjeni dokumenti o životima izuzetnih ljudi s kojima sam tijekom posljednjeg desetljeća razgovarao. Kroz emisiju je prošla plejada ljudi od kojih su, nažalost, neki umrli. Ali, primjerice, studenti kazališne akademije, mladi ljudi koji nisu imali priliku gledati Ervinu Dragman, Boženu Kraljevu ili pak Oskara Harmoša - mogu sutra, ako to žele, pogledati materijal o njima, čuti ih kako govore i kako su razmišljali ti velikani. Neke sam uglednike morao »praviti« u dva dijela, Dragutina Tadijanovića i Mirka Račkog, jer se radi o takvom životnom i umjetničkom bogatstvu koje se ne može dati u 45 minuta. Slikara Mirka Račkog snimao sam u Splitu. Sa svoje 103 godine bio je prilično gluh, tako da sam mu morao napisati pitanja, ali to mu nije smetalo da i u toj dobi bude čudesno velik u svojim mislima.
Bourek oslikava Hetricha
Od 172 osobe koje ste intervjuirali, možete li navesti neko ime koje je na Vas ostavilo poseban dojam?
-Ne bih mogao! Znate, bila bi to stara i otrcana floskula kada bih kazao da je svaka moja emisija novorođeno dijete. Ja samo znam da prije razgovora moram proučiti silne materijale i upoznati tog mog sugovornika. Zato oni svi postaju moji veliki prijatelji, a prijatelje ne volim izdvajati.
Do kada namjeravate raditi?
-Pa dok sam živ! To je ono što bih ja htio, a druga je stvar hoću li moći i hoće li me HTV trebati. Prije pet godina šalili smo se u redakciji kako bi bilo dobro da netko i o meni napravi jednu emisiju Srdačno vaši. Tako smo se dogovorili da 200. emisiju tako obilježimo. To bi Bourek prema »dogovoru" trebao napraviti. Znate, meni televizija puno znači. Obožavam je od njezine pojave i radio bih sve poslove, pa makar i portirske, samo da sam tu blizu.
Nenadmašni BBC
Vašu ljubav prema putovanjima znali ste pretočiti u odlične putopisne emisije. Možemo li se nadati još ponekom zapisu iz daleka svijeta?
-To vaše pitanje zaslužuje premijernu najavu. Napravio sam pet emisija po 20 minuta o Malvinima, a ići će pod nazivom Otok do otoka - država. Ako sve bude po dogovoru, prva će početi za mjesec dana. Malvini imaju 1169 otoka, od kojih je dvije stotine naseljenih, a od toga je 76 turističkih. Ja sam ih obišao osam. I to zapravo ne bi bilo toliko zanimljivo da se ne radi o predivnim predjelima, čistom moru. Na otocima nema ni zmija ni insekata. To je san. Eto, te Malvine sam snimao sam, pa ću se potpisati i kao snimatelj, što je mnogim gledateljima manje poznato. Uvijek sam ponosan kada gledam Dnevnik i kada se pojavljuju slike Washingtona i New Yorka jer to su slike koje sam ja snimio. Volim putovati. Bio sam četrnaest puta u SAD, a od toga u 80 posto slučajeva privatno. Prvi put sam bio 1956. godine neposredno prije početka domaće televizije i to mi je puno pomoglo jer sam vidio mnoge stvari koje su Amerikanci već tada odlično radili. Tehnika i televizijski zanat mogu se od njih naučiti i ni od koga drugoga, a što se tiče dramskog programa, tu je BBC nenadmašiv.
Od svih poslova koje ste radili na Radiju i TV, u kojima ste najviše sebe nalazili?
-Moram biti decidiran - u režiji! Ako smijem kazati, mislim da sam tu najviše i dao, a mogu vam na to pitanje dati i odgovor koji sam vam uskratio maloprije. Od svega što sam napravio izdvojio bih seriju Kuda idu divlje svinje. To je moj najdraži rad, a i kritika ga je svrstala u antologiju televizijskog stvaralaštva. Kao režiser, a i inače, u poslu sam bio vrlo strog. Asistenti su me zvali general Paton. Mislim da mi je to bila prednost. Ljudi su znali da će sa mnom raditi puno za malu plaću, ali posao smo uvijek na obostrano zadovoljstvo završavali. Radio sam razne poslove: deset godina na Radiju, trideset šest na TV. Mnogima je to život. Meni je to samo dio života!
Što je bilo presudno u našim životima da postanemo ono što jesmo - teško je ponekad odrediti. Ipak, kad su se rodile te silne ideje u Vama?
- Kao dijete od sedam godina došao sam u Zagreb iz Vinkovaca. Stanovao sam u Ilici broj 47 - dvorišna zgrada, III. kat, i tu, s tog prozora »prostirao« se pogled na stražnju stranu kazališne zgrade, danas dramskog kazališta »Gavella“. Subotom i nedjeljom, kada su glumci imali svoje predstave, viđao sam ih u njihovim kostimima i za velikih vrućina kako se odmaraju, puše i igraju nekim banalnim, čisto dječjim igrama. Pošto sam bio veliki ljubitelj glumaca, bio sam sretan što ih vidim, a isto tako iznenađen spoznajom kako su oni samo obični ljudi.
To je bio taj moj pogled iza kulisa.
U mom djetinjstvu, baš kao i kod svih dječaka iz moje ulice, bilo je popularno čitati stripove. Kako je tiskara bila u gradu, usudio sam se ući u tiskaru; vidjeti linotip, rotacijski stroj i ljude koji stvaraju novine i stripove... Počeo sam ih dobivati besplatno, onako, svježe od boje, te predivne stripove. I što je još važnije, dobivao sam ih prije svih mojih prijatelja, što je bilo dosta značajno za ulični »prestiž«.
Te dvije uspomene iz ranog djetinjstva, dale su mi ideju da započnem, puno kasnije, sa serijom televizijskih emisija »Srdačno vaši«.
Do sada ste ih snimili 172. Obzirom da se zna kako studiozno pripremate svoje emisije, brojka je doista impresivna?
- Da. u jedanaest godina koliko radim te emisije. Ali, zadovoljstvo ih je bilo raditi i vjeruem da sam ipak napravio nešto što je vrijedno. Mnoge od tih umjetnika s kojima sam razgovarao u mojim emisijama poznavao sam površno ili pak osobno, a neke zapravo uopće nisam poznavao. Ta dječačka radoznalost tjerala me je da kasnije pobliže upoznam te ljude.
Ana i Oskar
Radeći na emisijama morali ste zasigurno pročitati obimnu literaturu o osobama s kojima ste namjeravali razgovarati, a i tijekom snimanja pobliže ste ih upoznavali. Ako nije »neugodno«, kažite s kim vam je bilo najugodnije"
- Dobro ste kazali, nezgodno je pitanje. Točno je, morao sam prije samog snimanja danima tražiti materijale o ljudima s kojima sam namjeravao razgovarati. Jer, to je takav tip misije koji ne trpi površnosti. Sa svima sam kasnije ostao prijatelj i stvarno mi je neugodno kazati ovaj je bio prijatan a onaj nije. Ipak, mislim da je na cijelu ekipu najljepši dojam ostavio baletni par Ana Roje i Oskar Harmoš. O njima smo napravili dvije emisije; jednu o Ani a drugu o Oskaru. Snimali smo ih u njihovoj kući u Primoštenu. Oni su zavoljeli ekipu, a Osica (tako smo zvali Oskara) je bio izvanredan kuhar i htio se iskazati u tom smislu, pa je priredio veliki ručak za sve nas. Veliki umjetnici, a obični ljudi! Na žalost, više nisu među živima.
Ta sjećanja trebalo bi ovjekovječiti u nekoj knjizi. Namjeravate li tako nešto uraditi?
- U nekoliko navrata sam pokušao, ali uvijek je neka besparica. Trebalo bi to napraviti. Već sada ima 35 pokojnika iz te serije, a stenogrami razgovora s njima bila bi zamašna knjižurina. Pričekat ću da mi se netko javi. To je dokument koji ostaje. Sve emisije »Srdačno vaši« nalaze se u arhivi HTV-a i rađene su u negativ-filmu kako bi bili trajni.
Postoji niz mogućnosti za korištenje tih materijala. New York ima televizijski muzej. Tamo se čuvaju velike reportaže, bitke, razgovori s glumcima, novinarima, književnicima... Pristup je dozvoljen studentima uz minimalnu naknadu. Mogu uzeti materijal i studirati. Mislim da bi i mi dio materijala mogli dati Odjelu za teatrologiju (razgovori s glumcima). Ako student piše ispitnu radnju, može odvrtiti vrpcu i saznati sve o glumcima koje u životu nije upoznao; kako su mislili, glumili... Mi još nismo u fazi da to organiziramo, ali to je budućnost. Ima nekoliko spona koje povezuju sve te emisije. One toliko traju zato što će imati refleksije i u budućnosti.
Daleko od zavičaja
Sve se više se približavate novinarstvu. Sve ovo što ste posljednjih godina napravili zapravo je novinarstvo, što je Vaša prava ljubav?
- Moja velika ljubav je režija, bilo na TV ili radiju. Kad sam prije nekoliko godina otišao u mirovinu, mislio sam kako bi bilo šteta stati. Velim, ljubav mi je bila režija, a to se približilo novinarstvu i sada sam novinar. Posebice se to počelo javljati kada sam radio emisije s mojih putovanja. Zabilješke, one u notesu, urodile si knjigom »Srce u zavičaju«. Bili su to moji razgovori s našim ljudima, iseljenicima u Americi Kanadi, Meksiku. Putovao sam i u Australiju i Novi Zeland napravo sam sa tih putovanja još jednu knjigu. Samo, opet sada dolazimo do pitanja izda vača. Knjiga ima radni naslov »Daleko od zavičaja«. Namjeravam uskoro putu* ati u Južnu Ameriku, pa se nadam i trećoj knjizi.
- Pored režije s kojim ste se posebno iskazali, svojevremeno ste i spikirali. Mnogi su tvrdili kako imate jedan od najugodnijih glasova. Je li istina da ste na audicijama »propadali«?
- Istina je, nema se tu što kriti. Na natječaj Radio Zagreba, 1946. godine, javio sam se na nagovor prijatelja. Prvi put sam prošao potpuno nezapaženo. Javio sam se i drugi put i nisam imao sreće. Treći put sam bio otkriće, senzacija! Dokaz je to da treba biti uporan. Zar ne?
Za tako golemi opus potrebni su poticaji. Gdje ste ih vi nalazili, tražili?
- U obitelji! Inspiracija je moja obitelj koja mi, daje snagu da se održim, a to znači supruga, kćerka i dvoje unučadi. Kćerka Suzana također radi na HTV-u, a starija unuka studira novinarstvo, a mali Matija ima 5,5 godina i najslađe je j dijete na svijetu!
Kazao sam vam da je potrebno dobro upoznati ljude s kojima se radi emisija. Eto, meni i sada nakon ovog našeg razgovora, pada na pamet da vam kažem još jedan detalj iz mog života a koji je nepoznat. Za vrijeme pauza» između snimanja pisao sam romane i to kaubojske! Za »Vjesnikovu« kuću. To je bilo prije četiri godine i moram se pohvaliti kako sam bio jedan od najčitanijih autora. Izašlo je pet romana.
Da, ali ti autori imaju obično engleska imena?
- Imao sam i ja! Naravno, pisao sam pod pseudonimom. Evo, sad ću prvi put otkriti svoje »drugo« ime: John George Jullian! Objasnit ću vam što to znači. John je Ivan, dakle moje ime, George je Đuro, ime moga oca a Julian je ime moje majke, samo još nedostaje »a« na kraju.
IVAN HETRICH , hrvatski televizijski i radijski redatelj, novinar i književnik (Vinkovci, 25. X. 1921 – Stubičke Toplice, 5. IV. 1999). Studirao je 1950–52. režiju na Akademiji za kazališnu umjetnost (danas Akademija dramske umjetnosti) u Zagrebu, gdje je 1983–85. predavao TV režiju. Od 1946. djelovao na Radio Zagrebu kao spiker, novinar, dramski glumac i redatelj, a 1951–56. u Zora filmu kao dramaturg, spiker i redatelj dokumentarnih i namjenskih filmova. Jedan je od utemeljitelja Televizije Zagreb (danas Hrvatska televizija) 1956., gdje je radio do umirovljenja 1984., stekavši nacionalnu prepoznatljivost kao prvi stalni televizijski spiker (Dnevnik), novinar i voditelj niza kontakt-emisija (Četvrtkom otvoreno), kvizova (Kviskoteka, Brojke i slova), emisija o filmu (Ekran na ekranu; 3, 2, 1... kreni!), voditelj, redatelj i autor dokumentarnih serija Srdačno vaši, Srce u zavičaju i dr. Na televiziji je kao redatelj ostvario i pedesetak TV filmova (Balkon, prema Antunu Gustavu Matošu, 1959; Vražji otok, 1960., Vučjak, 1961., prema Miroslavu Krleži; Treba zaklati pijetla, 1965) i prilagodbi kazališnih predstava, a režirao je i dvije iznimno uspjele igrane serije Kuda idu divlje svinje (1971) i Kapelski kresovi (1975–76), obje ratne tematike. God. 1964–70. vodio je u poduzeću OZEHA filmski odjel i režirao više stotina reklamnih filmova. Režirao je i srednjometražni dječji igrani film Veliko putovanje (1958). Režirao je u kazalištima u Zagrebu i Karlovcu. Pisao je radiodrame (Konvoj, s Borom Slaninom, 1950) i obradbe proznih i kazališnih djela za radio, humoreske, crtice, putopise i vestern-romane pod pseudonimom John George Jullian.
