Łucja Danielewska je pjesnikinja, moglo bi se reći, egzistencijalist po svom pogledu na svijet i ljudsku prisutnost u njemu: putnik koji u svom pohodu životnim istinama zastane tu i tamo da bi se osvrnuo za nečim što ga zapanji i opčini mu dah. Za kontrastom. Za uznemirujućim trenucima jave kroz koju je, kao kroz vatreni obruč, morao projuriti. Zabilježivši, kao usput, neku popratnu slučajnu impresiju, Danielewska postizava ravnotežu dijelova pjesme, a da ne optereti nikada stih zamornim asocijacijama. Ona i u najkraćoj pjesmi umije pridodati još jednu skrivenu dimenziju, kojom je suvereno protegne unedogled. Dovršivši iznenada pjesmu, učinila ju je neuhvatljivom, onako kao što ekvilibristi na užetu ne mogu zadržati korak.
Tako se oglasila, izjasnila Vesna Parun, uz hrvatski prijevod izabranih pjesama Łucje Danielewske - Kao ptica.
I onda, u ono vrijeme kad je HR Radio Split zapošljavao čak dvije lektorice, jedna od njih je bila Jadranka Jajić Nemeth, koja je voljela poeziju i Vesnu, spomene i započne priču o Lucji, onako spontano, priču o poljskoj pjesnikinji , o njenoj ljubavi prema hrvatskome jeziku…
I onda, ja tu priču popijem poput ptice, i poletim tako prema Poljskoj, kako bih uspostavio taj kontakt, taj let, telefonskim putem, prema Poljskoj, prema Poznanu i upoznao Łucju Danielewsku. Ni slutio nisam da će ti pozivi postati učestali i da će se stvoriti jedno divno prijateljstvo.
Autorica zbirke pjesama Orasi i vino Lucja Danielewska, objavljene i kod nas u prijevodu Zorana Bundyka, na mnoge je načine vezana uz Hrvatsku. Svatko od nas voli neku zemlju, gaji simpatije prema nekom narodu. S razlogom ili bez, nebitno je. Vrsna poljska spisateljica, profesorica hrvatske književnosti na slavistici u Poznanju, velika je prijateljica naše zemlje i hrvatskoga jezika. Zato se prvo pitanje u ovom razgovoru moglo postaviti na niz načina, ali nekako se najnormalnije i najiskrenije ono samo ispriječilo:
Radio je moja velika ljubav
Zašto toliko Hrvatske u srcu?
-Hrvatska je u mom srcu već godinama, desetljećima. Još od djetinjstva. Sjećam se da je moj otac za vrijeme Drugog svjetskog rata kriomice svake noći slušao vijesti iz Londona, a ja emisije s Radio Zagreba. Jezik nisam razumjela. Moglo bi se reći da je to ljubav, ali mislim da nije samo ljubav. Vjerujem daje to ono što čovjek osjeća kad je svjestan daje to ono što je tražio kroz cijeli život. U početka to možda nije bilo svjesno, ali s vremenom je počelo biti nešto bez čega se ne može živjeti. To je i želja i čežnja da se mora dotaknuti, pomirisati, pogledati, ali i tražiti uvijek nešto novo. Sve se to može ostvariti i saznati preko ljudi, preko drugog čovjeka, preko krajolika, a i kroz pisanu i izgovorenu riječ.
Jedva čekam da se završi ova školska godina. Planiram i pripremam se za put u Hrvatsku. Nosim za moje prijatelje knjige, pozdrave od mojih i njihovih prijatelja. Trudim se kako bih mogla prenijeti i ono što za južnjake znači Sjever. Nisam sigurna mogu li u tome uspjeti, ali ponekad oni to u mojim pričama znaju osjetiti. Često Hrvatima pričam o našim običajima, o našim studentima, o nama običnim ljudima. Mi brinemo o tome o čemu i vi brinete. Svi ovi razgovori još nas više zbližavaju. A i ja slušam ovo što se dogodilo kroz cijelu godinu dana kad nisam bila kod vas.
Kojim putem dolazite do tih informacija?
-Najviše kad se razgovara s ljudima, kad se čita novine...
Radio iz djetinjstva nije Vam više zanimljiv kao sredstvo koje može svjedočiti o tome što se zbiva u Hrvatskoj?
-Radio? Radio je moja velika ljubav! Slušam HR Radio Zagreb svake noći. Od ponoći pa nadalje, jer jedino tad imam slobodnog vremena i znam da ništa i nitko neće prekinuti tu moju seansu s Hrvatskom. Prvo mora biti himna ,da se otkinemo od svakodnevnice. Himna!
Kad je jedna od moje tri unuke bila mala, nije mogla zaspati. Uključila sam radio i rekla joj: Sad bi baka morala nešto poslušati. Ona nije ništa znala o tome kakva će biti emisija. No, kad je čula himnu, ustala je iz kreveta i rekla: „Bako, pa to je nešto uzvišeno!“ Onda sam joj rekla da ja to puno volim, da ima nešto u tim riječima i glazbi...Ona nije znala ništa o riječima iz himne, ali je znala da se događa neki misterij. Zato počinjem uvijek od himne. Moram reći da je za mene vrlo važno da je u hrvatskoj himni riječ i o rijekama, i odmah ja sve to vidim. Osim Dunava i Save, ove godine imala sam priliku upoznati i Dravu kad sam bila na 2. hrvatskom slavističkom kongresu u Osijeku.
Dakako, nije riječ samo o krajoliku i rijekama, već i on onome što Poljaci jako dobro znaju.
Jer i mi volimo i ljubimo svoju zemlju, i svi znaju da nam je sloboda dragocjena k'o zjenica u oku.
Pisma rukom pisana
Lijepo je to čuti. Godi mi, a i drago mi je što ta ljubav prema čarobnoj kutiji traje toliko godina…?
-Hvala vam. Eh, da vam kažem! Poslije su naravno Vijesti, a kasnije i Kronika dana... Onda znam što se dogodilo u Hrvatskoj u tijeku dana dok sam se ja vrtila oko poljske svakodnevnice. I između ova dva načina svih ovih dnevnih događaja gradi se slika koja za mene puno znači. Žargonski rečeno - na topu sam sa svim stvarima! Ponekad, a prije noćnog programa, znaju me nazvati prijatelji i poznanici. Jer tek poslije 22 ili 23 sata navečer, ja sam kod kuće. Ali nije to sve!
Što to još ima?
-Stižu mi pisma!
Zar su Vam pisma toliko značajna u vrijeme e-maila, interneta, telefona, mobitela, faksa..?
-Da, ali pisma napisana rukom! To je za mene vrlo važna stvar. Jer ipak ima u tome, ono nešto ljudsko... Ostavi se u njima barem dio srca ili nešto tako. Pisma rukom pisana najdraža su mi. Nekada dobijem i takva da moram uzeti lektorsku lupu i misliti se što je to.
Uz pisma stižu i knjige. U ovom slučaju knjige a iz Hrvatske Ne može se reći da sam strpljiva. Odmah moram otvoriti i saznati odakle je to pismo došlo. Pročitam ga na brzinu, aI' poslije kad imam vremena uživam. Jer ne može se odmah pročitati primjerice Hrvatsko podmorje autora Mira Andrića, ili Litterarum studia profesora Radoslava Katičića, autobiografije hrvatskih pisaca, recimo Vinka Brešića, a da ne govorim o časopisima Dubrovnik, Hrvatsko slovo, Forum te knjigama poznatih hrvatskih nakladnika...
Upravo se trudim da se u Poljskoj objavi knjiga Ratka Cvetnića Kratki izlet- zapisi iz Domovinskog rata, koju je izdao zagrebački Ceres, a čula sam da je upravo izašla i u Bonnu. Još uvijek postoji zanimanje za Panoramu suvremenih hrvatskih pjesnika Živi izvor, koja je izašla 1996. i za Morsku ružu Vesne Parun, koja je izišla 1998. godine u mom prijevodu u Poljskoj.
Kad spominjete Vesnu Parun, koju obožavam i uvijek stavljam na prvo mjesto, poznato je da je ona Vaša velika prijateljica. Je li to prijateljstvo potaknula ta poetska nit , koja Vas na neki način zajednički vezuje?
-Iskreno mogu reći da sam sretna zbog toga. Možda niste dovoljno precizno ocrtali tu vezu koja postoji između Vesne i mene. Vrijeme ne postoji! U stalnom smo kontaktu. Možda će vam biti malo čudno, ali od Vesne sam dobila samo jedno pismo, nakon dugo vremena cijelog našeg dugog poznanstva i prijateljstva.
Vesna je fenomenalna u svojim stihovima, a ne voli pisati pisma. I nema nikakvog raskida od našeg posljednjeg razgovora do onog koji će tek doći. Prije puno godina dobila sam dopuštenje da mogu bilježiti sve što ona kaže, bez obzira jesmo li razgovarali u kavani, u tramvaju, na nekoj izložbi ili onda kada je pitam ili postavljam pitanja za emisiju ili s njom izravno razgovaram u emisiji Poljskog radija.
Poezija na svjetskoj razini
Vesna uvijek govori. Čak i onda kad je potpuno zauzeta slikanjem, ona nešto govori. Možda, možda i za samu sebe? Žao mije što nemam vremena da to negdje objavim, a mislim da bi baš trebalo. Ne može se reći da ima tu svega, ako se hrvatski čitatelji sjećaju Vesninih Meditacija o starenju, onda bi u toj knjizi bio predstavljen takav način pisanja i izgovaranja i temeljnih stvari, tema ili problema s kojima se mora boriti pojedinac.
Ne govorim samo neke komplimente, ali znam sve ono što je Vesna napisala, ne samo u svojoj poeziji, ima svjetsku razinu. Sve to može razumjeti ili shvatiti i takozvani običan čovjek. Vesnina tajna je približiti se čovjeku, neovisno o tome tko je on.
Je li istina da često, u onim običnim poljskim razgovorima upotrebljavate hrvatske riječi?
- Istina je, premda ponekad nisam svjesna toga. Kad razgovaram s ljudima upotrebljavam hrvatske riječi. Ako želim reći nešto točno što želim, onda to govorim na hrvatskom. Primjerice, kad sanjam, kad je već moja čežnja tolika da mislim kako bi bilo dobro doći u Hrvatsku, onda kažem da sanjam na hrvatskom jeziku. Kad ponekad bilježim nešto, nešto što želim zadržati da ne pobjegne, to onda bilježim na hrvatskom jeziku.
Maštam i o tome da bi u danu bio 25-i sat, u tjednu 8. dan, u mjesecu 5. tjedan, u godini 13. mjesec - sve kako bih mogla na hrvatskom ispisati neke slike i sličice s mojih putovanja, razgovore s ljudima ili neka iznenađenja koja sam mogla doživjeti u Hrvatskoj.
Gospođo Lucja, očito je da je ljubav duboko prisutna u Vama. Biste li točno mogli dati vašu definiciju, odrediti što je to ljubav?
-Ljubav je ono bez čega se ne može živjeti. Svejedno bila ona bivša , sadašnja ili ona o kojoj samo maštam. Ljubav može biti naša snaga i naša propast.. Ali jadan je čovjek koji nije imao sreće saznati što je to ljubav. Ljubav je zlatna tišina i morska oluja, i čekanje i ono što se nikada neće ispuniti. Bez nje ne bi bilo djece, veselja, a ni velikih postignuća u znanosti.
Možda će to smiješno zvučati, ali kad idem tramvajem, vlakom ili zrakoplovom, gledam ljude i znam tko je sretan, u čijem srcu sada gostuje ljubav. I meni se jednom dogodilo kad sam išla tramvajem da mi je jedna starica prišla i rekla : “Bože moj kako ste lijepi od ove ljubavi koju sada proživljavate!” To je bila ta unutarnja ljepota koja se vidi na ženskom licu, u očima ili...
Dakako, mi ne izabiremo ljubav, nego ona izabire nas.
Isto tako, ne znam gdje živi riječ i gdje ona stanuje, odakle dolazi?
To je jedna tajna!
Rekao sam, bilo je tih razgovora više. Ovo je jedan od…
Lucja Danielewska, pjesnikinja, prozaistica, slavistica (kroatistica) i prevoditeljica, rođena je 6. studenoga 1932. godine u Poznanju, u kojemu je 23. kolovoza 2004. Radio utihnuo. Na tamošnjem sveučilištu Adam Mickiewicz diplomirala je studij Slavenske filologije, magistrirala i postala suradnicom na istoimenoj Katedri.
Poezijom se javila 1954., a prozom 1956. godine. Objavila je više knjiga pjesama, pripovijedaka, romana, a kao kroatistica i prevoditeljica i četiri knjige prepjeva suvremenih hrvatskih pjesnika na poljski.
