Kada je poznati talijanski režiser Giuseppe de Santis, 1957 i 1958. godine obavljao u Zagrebu pripreme za svoj film »Cesta duga godinu dana«, mnogi su vjerovali kako će on iz Italije dovesti više svojih glumaca. Doduše, u ovom koprodukcijskom filmu na špici su se i našla tada najznačajnija imena talijanskog filma: Eleonora Rossi-Drago, Silvana Pampanini i Massimo Girotti.
Siromašni zagrebački student iz okolice Daruvara, Ivica Pajer, ni sanjao nije o filmskoj karijeri. Piće u zagrebačkom hotelu Esplanade« mogao je s obzirom na tanki studentski džeparac sebi priuštiti jednom mjesečno. U jednom takvom »pokušaju« zapazio ga je poznati talijanski režiser, i on je zaigrao jednu od glavnih muških uloga u filmu „Cesta duga godinu dana«.
Na špici ovoga filma pored Pajera. pojavila su se i druga poznata filmska i kazališna imena; Gordana Miletić, Bert Sotlar, Tonči Vrdoljak, Nikša Štefanini, ali i Veljko Bulajić, kao asistent režije.
U svome prvom igranom filmu »Vlak bez voznog reda« snimljenom 1959. godine, Bulajić se poput De Santisa opredijelio za Ivicu Pajera.
I nije pogriješio. Sve je ukazivalo da je tadašnja kinematografija dobila u Pajeru pravu filmsku zvijezdu!
O tome smo početkom travnja 1990. pričali u kavani hotela Dubrovnik u Zagrebu; o filmu, o ulogama, o politici, poljoprivredi.
Neke teme je sam nametnuo Ivica, onako usputno…
-Snimalo se tada u Jugoslaviji dosta filmova, ali kako sam bio mlad želio sam iskoristiti šansu i zaigrati u filmovima stranih režisera. Priliku su mi pružili talijanski producenti i mislim da sam tu šansu do kraja iskoristio. Igrao sam u brojnim filmovima, s velikim filmskim imenima, i nikada nisam zažalio - kaže Ivica Pajer, uzgajivač konja u Popovači, sitni poljoprivrednik i jedan od »čelnih« ljudi Društva filmskih radnika Hrvatske.
Vi ste, zapravo, jedan od naših prvih filmskih glumaca, moramo i to kazati — vrlo uspješnih, koji su krenuli na drugu stranu obale u potrazi za filmskom slavom. Kako ste se prilagodili tom novom svijetu, bogatijem i drugačijem od našeg?
Iz menze na gala-priredbe
-U to vrijeme bilo je čini se, moderno odlaziti u Italiju i pokušati napraviti karijeru. Mnogi naši glumci odlazili su u Rim, najčešće bez poziva, dakle na rizik Neki su uspjeli, neki pak nisu. Ja sam na neki način išao na »sigurno«. Imao sam ugovor, otišao i napravio više nego je to ugovorom bilo predviđeno.
Studirali ste u Zagrebu filozofiju, jeste li priželjkivali, sanjarili o tome da jednog dana postanete prava filmska zvijezda (a to ste bili), ne samo u domaćem dvorištu?
-Ne, nisam. Naravno, trebalo se snaći u tom velikom svijetu. Zapravo, bila su to sasvim drugačija vremena Ja sam formalno iz studentske menze došao na svjetske gala-priredbe i prijeme, pune blještavila i bogatstva, a u dobru i izobilju čovjek se vrlo brzo prilagodi. Film »Cesta duga godinu dana“ radili smo u blizini Splita, iako sam bio neka zvijezda koja obećava, još uvijek sam živio skromno.
Nosite li još te slike Splita?
-Te dane nikada neću zaboraviti Strašno smo se družili, a svaki slobodan trenutak provodio sam s prijateljima na »Bačvicama«. Tamo smo igrali nogomet i, jasno, gledali cure. Poslije toga išlo se u »Zdravljak« na Rivi. Ništa nisam zaboravio iz tih dana.
Ni »Vlak bez voznog reda«?
-To još manje! Taj film je značajan i za našu kinematografiju, a za mene posebice. Bulajić je tom filmu prišao epski i široko. Zaigrao sam i s Oliverom Markovih, velikom glumicom, a kasnije se pokazalo, i u filmu velikog režisera.
Raduje me zapravo što se TV Zagreb odlučila za prikazivanje ovoga filma na malim ekranima.
Koliko je meni poznato, nikad niste zaigrali na daskama koje život znače. Kako to da niste imali nikakvih ambicija zaigrati na kazališnim pozornicama?
Radije štala nego teatar
-Mislio sam da ćete to pitanje mimoići. Ja stvarno nisam imao nikakvih kazališnih ambicija. To kazalište jednostavno nisam doživljavao glumački. Ali, moram priznati da strašno volim pogledati dobru predstavu. Nisam vam ja imao ni nekakvih velikih glumačkih ambicija, ali kako sam slučajno upao u taj posao, eto - ostao sam mu vjeran do današnjih dana. Više sam volio sport i mislio sam da ću se njime baviti. Ispalo je drugačije. Danas se bavim sasvim drugim stvarima. Imam prekrasno imanje u Popovači i tamo se zabavljam.
Čime se zabavljate na imanju, obrađivanjem zemlje?
-Uzgajam konje. Strašno volim konje, a voli ih i moja kći. Ono što uzgajam na zemlji uglavnom je hrana za konje. Ali, sve to nije ni na kakvim ekonomskim principima i to radim iz čistog zadovoljstva. Sve uglavnom radim sam, a ono što ne mogu sam - učine drugi. Posebice kada snimam.
A snimate i dalje, još ste uvijek traženi, pogotovo kod stranih redatelja?
- Da, radim uglavnom za strance. Nedavno sam završio austrijsko-njemački , film »Gavrilo Princip“ Igrao sam Gavrilova oca. Zadnjih nekoliko godina dosta sam radio, igrao u filmovima vrlo značajnih svjetskih režisera. Sada se moram malo odmoriti, a jedini odmor su mi konji. Poslije napornog rada obično razmišljam.
O filmu, ulogama?
O svemu. O politici, poljoprivredi, porodici, filmu. Vidite, situacija u hrvatskom filmu je nikakva, i ja se moram okrenuti stranim kinematografijama. A i to je politika.
Što vi kažete o tome,-isplati li se baviti politikom?
Iskreno, nemam takvih ambicija , a Vi?
-Pametno, uistinu se bolje baviti poljoprivredom. Onda ste potpuno slobodni!
Sad, koja god stranka dođe na vlast, nikada više neće biti kao što je bilo. Čim je tu opozicija, e to je onda nešto drugo. Mene, medu ostalim, zanima što će biti s umjetnošću, kakav će tretman imati filmska umjetnost i ljudi koji rade u toj industriji?
Mora se nešto napraviti, mora biti nešto bolje za sve ljude.
Ne smijemo više uskočiti u vlak bez voznog reda!
Sad što se tiče vlakova bez voznog reda nisam baš siguran, ali sam posve uvjeren da je Ivica Pajer kao filmski glumac i prava filmska zvijezda gotovo zaboravljen. Bio je i te 1990-e godine kad smo pričali u kavani Dubrovnika neprimijećen. Kao sugovornik bio je simpatičan i duhovit. Anti-zvijezda! Čuo sam od mnogih da je takav bio cijeli život, bez obzira što je u stranim filmovima igrao značajne uloge s najpoznatijim zvijezdama onodobnog (filmskog) vremena.
Ivica Pajer rođen je 9. rujna 1934 u malom mjestu Uljanik, kraj Daruvara, a umro 17. kolovoza 2006. u mjestu Gornja Jelenska.
