ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (132) – TOMISLAVA MIŠE-TOMY: " Nisam se dovoljno trudila da nekome otvorim vrata svoga svijeta!"

Negdje su se izgu­bila sva ta draga lica, svi ti pozna­nici, prijatelji iz škole... U Splitu žive neki novi, drugi ljudi, oku nepo­znati. U Zagrebu je nešto drugačija situacija. Dovoljno je prošetati se Trgom bana Jelačića i sva ta galerija iz sjećanja ponovno je tu, na dohvat ruke.

Pa i Tomislava Miše-Tomy, splitsko-trogirska pje­vačica kojoj se nekako izgu­bio trag. Kako i ne bi kad živi tu, pod zagrebačkim krovo­vima. Definitivno i zauvijek! Barem je tako bilo . travnja 1997. godine.

- Nisi znao da sam tu? A što ću, tako sam odlučila. Nego, znaš li da sam upravo sada dobila prve primjerke novog CD-a. Dugo sam čekala na to, ali sad sam potpuno zado­voljna.

Dugo te nije bilo. I pitao sam se gdje je ta Tomy, gdje je nestala?

- Tragala sam, tragala sam za autorima koji bi na sličan način gledali na glazbu. Traži­la sam nekoga tko će biti bli­zak mojim glazbenim htije­njima i razmišljanjima. I našla sam ga u čovjeku koji se zove Miro Buljan. Rezultat je CD pod nazivom »Sve je do­bro«.

Pop-soft manira

Ali Miro Buljan je...

-Ma znam što ćeš reći! Miro Buljan nije samo dance. On je malo kompleksnija osoba, čovjek kojemu se može vjerovati i imati povjere­nje u njegovo znanje. Kad sam rekla da sam tragala za osobom koja će imati slična razmišljanja o glazbi kao ja, onda nisam samo mislila na određeni stil nego na sve ono što prati jedan ovakav posao koji je složen. To više nije samo pitanje glazbe već i produkcije, stila... Napravili smo nešto uistinu dobro, ne­što što nije dance a što je mo­derno. Nešto u pop-soft ma­niri. Svidjet će ti se!

Ali ja te uistinu ne mogu zamisliti u nekim drugim pjesmama, u stilu koji ne miriše na »Pasike«, »Nek se svitlon kupa«, »Nima te«…?

- Možda, ali ja sam stvarno htjela izaći iz tog mediteran­skog štiha. Daleko od toga da ja to dobro ne izvodim. To su pjesme koje su meni bliske jer su iz mog podneblja. Kad sam se počela baviti glazbom bila sam pod strahovitim utje­cajem mog starijeg brata koji je postavljao vrlo visoke kriterije. I ja sam to vjerno odrađi­vala. Ali ne možeš cijeli život samo podilaziti sebi, moraš ponekad i publici.

Znači li to da ovoga puta ideš na komercijalniji zvuk?

- Da, to je nešto komercijalnije, ali jednako dobro.

Jesi li testirala publiku na taj novi zvuk, stil, kako reagira?

- Sjajno, iznad očekivanja. »Pasike«, i »Nima te« nisu moji krajnji ciljevi i dometi. Pjevač se mora dokazivati u svim stilovima. Baš kao i sli­kar. Ne možeš stalno slikati akvarele, a ne pokušati s uljem.

Ali mora se priznati da je tvoja prava slika ipak »Pasike«, koje su te izbacile u estrad­nu orbitu. Zar ne?

- Zna se da sam i prije pje­vala. Ta je pjesma zapravo iz­bacila jednoga Vinka Cocu. Bio je to ravnopravni duet, ali sve je bilo napravljeno na na­čin da se njemu napravi kari­jera. Pjesma je bila hit, publika je dobro prihvatila, a on je s pravom sve to iskoristio za sebe. I dan danas kada neko­mu kažem da sam pjevala pjesmu »Pasike«, reakacija je ista: »A, znam, to je ona Cocina pjesma«. Zato možda i nemam neki posebni odnos prema toj uistinu sjajnoj pje­smi.

Dvije vizije jedne pjesme

Pjesma »Nima te« defi­nitivno te je ocrtala upravo kao pjevačicu nježnog, lirskog dalmatinskog štiha od kojega sada bježiš. Ta pjesma je zanimljiva i po tome što je izvedena ravno­pravno u natjecateljskom dijelu dvaju festivala »Spli­ta«, u tvojoj izvedbi, i »Melo­dija hrvatskog Jadrana« u interpretaciji Zrinke. Koliko te je smetala ta činjenica?

- Bio je to stjecaj festival­skih okolnosti i prepucavanja između dva splitska festivala. Ti to najbolje znaš. To su dvije vizije i dva pečata jedne pjesme. Meni je to čak bilo i simpatično. Trudiš se da prevagne tvoja interpreta­cija. Važni su mi i stihovi, a skladatelj i pisac stihova Edo Matković sve je to fino ukom­ponirao u jednu sjajnu pjesmu koja je meni vrlo bliska. Ne vo­lim u pjesmi otrcane riječi. Matković je majstor i uvijek u stihove ugradi neku manje poznatu riječ koja ponese pje­smu i pjevača. Uživala sam pjevajući je. Možeš ti biti u pjesmi kao pjevač iskren do kraja, a ako ti se takve stvari sruče o život, ako ih prepoznaš i doživiš u vlastitom živo­tu, onda interpretacija doživ­ljava vrhunac. Bio je to slučaj s »Nima te«.

A ti si tako što doživjela u životu?

- Nećemo o tome.

Nećemo o tome, ne­ćemo o tome. A mnoge tvoje kolegice i kolege grade karijeru upravo na takvim detaljima. Neki izmiš­ljaju situacije da bi bili prisutni u tisku. Ti sve to tiho radiš i očekuješ uspjeh. Premda se potpuno slažem s tvojim načinom razmišlja­nja. Dapače, podržavam!

-Istina je da se ne volim previše eksponirati. Ne volim skandale, izbjegavam intrigantne situacije, ne dajem previše povoda da se piše o mom privatnom životu. I to nije greška, to je moj način poimanja posla kojim se ba­vim. Po prirodi sam vrlo povu­čena i mislim da treba strogo odvajati privatno od profesio­nalnog. Ja ne mogu biti iskre­nija od onoga što pružim na sceni. Puno emocija istrošim za samo jednu jedinu pjesmu. Zamisli, kad bih se još razba­civala stvarima iz privatnoga života.

Koji je tvoj maksimum kad je u pitanju odnos pri­vatni život - mediji. Što bi novinar mogao iz tebe izvu­ći?

- Zapravo ništa više od onoga što nije vidio ili osjetio kroz moju pjesmu. Jako sam zadovoljna sa svojim životom. Ipak, nisam sve ostvarila u pri­vatnom životu i do tih ciljeva ne mogu još doći. Normalno je da nakon koncerta i dugih putovanja želim naći nekoga u kući komu ću se povjeriti, tko će me razumjeti, posavjetovati... Ali, to je teško.

Ovo je vrlo zahtjevna profe­sija. A ja sam, opet, osoba koja uživa u samoći. Pišem stihove i glazbu, a to mogu samo onda kad sam sama.

Možda se nisam dovoljno trudila da nekome otvorim vrata svoga svijeta. Moj svijet je moj svijet. Moj svijet je moja Jelena koja ima devet godina i koja mi puno znači. Eto, tebi sam rekla taj ma­ksimum privatnoga o kojemu ne govorim.

»Sve je dobro« - potvrda dobrog

Koji su razlozi tvog odlaska u Zagreb?

- Najiskrenije, tu sam pro­našla samu sebe. Ali, ima i još jedan razlog: završetak studija na Fakultetu za fizičku kulturu.

Tako krhka žena na Fa­kultetu za fizičku kulturu?

- Lomljiva sam u nekim dru­gim stvarima. Taj fakultet mi u potpunosti odgovara. A znaš li da sam sedam godina dobro igrala i trenirala rukomet? Ne mogu bez sporta baš kao što ne mogu i bez glazbe.

I tek sada, nakon deset godina profesionalnog rada u estradnim vodama, izlaziš s prvim nosačem zvuka?

- To je zato što na glazbu gledam iz jednog drugog ugla. A glazba je stvarno moj život i sretna sam što mogu pristojno živjeti od posla koji volim i da se ne sramim onoga što pjevam. Zato mi nije bilo važno koliko imam albuma. Važno mi je da kao osoba sto­jim iza svega onoga što sam napravila.

»Sve je dobro« bit će po­tvrda da sam u svojoj karijeri napravila neke dobre stvari.

Tako je bilo u travnju 1997. godine, dakle prije točno 5 godina. I opet je Tomislava Miše „nestala“, otišla je daleko, preko Velike bare i  postala Amerikanka. I tamo je snimila neke lijepe pjesme, koje možda nemaju miris Mediterana ali, u svakoj se osjeća djelić Trogira i pjesme Nima te…

You are not here, but you are still with me.

Till we meet again!