Ako se pjesme po tekstovima pamte, onda će osamdesete godine biti zapamćene po tekstovima Nenada Ninčevića, tekstopisca, skladatelja i vođe grupe »Tutti frutti«. Dvije stotine kompozicija uglazbili su brojni autori na tekst Ninčevića, a pedesetak pop-kompozicija uglazbio je sam Ninčević na vlastite stihove. Pa, ako brojke nešto kazuju, a oduvijek su kazivale, onda se zasigurno može reći da je ovaj mladi Splićanin postigao zavidan uspjeh, tim prije što se te kompozicije prodaju u tiražama s najmanje šest znamenaka.
Tako sam najavio u jednom tekstu iz 1989. Nenada Ninčevića, mladog Splićanina. I baš, kad sam odlučio sa svima podijeliti moja sjećanja s ovim iznimnim čovjekom i autorom, kažem-idem pogledati što kaže ZAMP-ova Baza Autora, koja je najmjerodavnija: 1317 djela!
Ali, treba još nešto znati o Neni, recimo da mnoga svoja autorska djela nije prijavio; iz lijenosti, iz potrebe da stvara, a ne zapisuje. Pa mi je jednom prilikom rekao…Nešto pinku više od 2000!
To je danas, a pošto sam spomenuo 1989. godinu, ovako je razmišljao mladi Neno:
Ljubavna poezija
-Dobar tekst je teško napisati. Danas svatko piše (ili pak želi), a to ipak nije dobro jer su upravo tekstovi lošija strana naše pop-glazbe. Skladatelj u meni strašno maltretira onoga tekstopisca u meni, jer mi nikada taj tekst nije dovoljno dobar, nije mi dovoljno jak. Nije uopće teško postati dobar tekstopisac koliko je teško opstati kao dobar. Jer, ljudi se strašno povode za onim »dinar po dinar palača...« Kad govorimo o folku, tu uopće nemamo što pričati, ali u pop-glazbi, tekst je jako bitan i tu nastojim dati maksimum. Previše politiziranosti to me ne zanima, jer mislim da nisam u stanju ni svojom pjesmom ni svojim bandom promijeniti neke stvari u društvu jer to nisu uspjeli ni mnogo jači od mene. Ono što ja radim to je ljubavna poezija, ustvari to su ljubavne pjesme i to je jedino u životu što me interesira.
Čovjek s godinama postaje tužniji
U posljednje vrijeme i s malom dozom erotike?
-Ne znam, da ne radim ljubavne pjesme, radio bih ekonomske. Jedina moja poruka u ovome trenutku bila bi manje politike, a malo više ekonomije, a kada bi bilo malo više ekonomije, bilo bi i malo više novca, a kada bi bilo više novaca, bilo bi više ljudi koji bi bili zadovoljniji, sitiji i mirniji. Tada bi vjerojatno bilo i puno više ljubavi. Malo ružna usporedba ali na žalost istinita.
Stvari lagane, to se danas traži?
-Zašto stvari lagane? Da me je netko prije pet ili šest godina to pitao, ne bih znao kazati. Pišem stvari lagane zato što svi pišu, eto to bih kazao prije pet-šest godina. I u redu je da na nekoj ploči ima par laganih i par brzih stvari, a kada mi netko danas postavi to pitanje, imam sasvim konkretan odgovor koji je u biti prava istina. Zašto sada radim lagane stvari? Možda čovjek s godinama postaje tužniji ili se sve više okreće unazad i gleda ono što je bilo nekada i to mu se čini da je sve obojano ljepšim bojama nego što mu se to isto sada čini. Možda žalim za nekim starim vremenima ili pjesmama, ali pašu mi sada stvari lagane, paše mi ta neka tiha tuga, koja u principu i nije neka prava tuga nego samo nagovještaj tuge koja bi mogla doći.
Neka tuga pregolema, a vidim znaš pisati i veselije stvari… O jogiju na primjer?
-Dobro, jogiji su sekundarna djelatnost?
Je li istina Neno da si strašno strogi šef?
-Ma kakvi. To nema veze. Ja od ljudi iz banda zahtijevam samo tri stvari: red, rad i disciplinu. Meni je želja da svi skupa ostanemo dobri momci, da se o nama pričaju dobre stvari i da kao pristojni ljudi živimo i kada nismo na pozornici. Takav život ima i jedan Oliver Dragojević i mislim da to njegova publika i zna i osjeća.
Glazba je ipak ljubav
Kritičari, mislim na glazbene, neki te u posljednje vrijeme ne maze?
-Nisam baš primijetio da ima i takvih. Ako ih ima, onda su to pojedinci. Kako ja u stvari zamišljam prosječnog kritičara: on je malen, debeo i vječno ljut i nervozan. U stvari, bilo bi glupo da pričam o njima jer postoji jedna stara izreka... o mrtvima se ne priča. Ma, ne mislim čak ni tako. Pa slušaj, mislim da je ipak publika, taj narod, najmjerodavniji.
On voli i bira ovakvu glazbu, on bira »Tutti frutti« i mislim da je dobro izabrao. Ako je izabrao.?
Je li ovo vrijeme za takvu glazbu?
-Ne znam je ovo vrijeme za ovakvu glazbu, ali je ovo vrijeme u kojem ja osjećam ovakvu glazbu. Meni to jako paše, samo je li to paše i ljudima - to ne znam. Ipak mislim da paše! Glazba je ipak ljubav. Svi oni koji pišu hitove ili ih pokušavaju napisati, ne mogu narod prevariti. Narod je vrlo teško prevariti. Ljudi nešto ili odaberu ili ne odaberu, ili vole ili ne vole. Ja u principu nikada nisam razmišljao o tome gdje se »Tutti frutti« nalazi u našoj glazbi, jesmo li negdje pri vrhu ili nismo. To je u biti jedna klackalica, jedna ljuljačka, i kad si na drugoj strani, dolje si, odnosno gore si, a kad se djeca igraju, vrlo često promijene mjesta na toj klackalici, tako da ono koje je bilo gore sad je dolje. Mislim da mi trenutno imamo svoju publiku. E, sad profilirati tu publiku vrlo je teško. Na našim koncertima onaj parter pun je publike koju neki nazivaju rokerska publika. Naš band nije rokerski jer svira tutti-frutti glazbu i mi s rockom nemamo veze.
I evo, ovim putem se ograđujem da je »TF« rock-band! Mi smo mali plesni orkestar za zabave otvorenog tipa, koji služi tu da odsvira nešto lijepo i da razveseli narod.
Kada će nova ploča?
-Izdajemo novu ploču svaku godinu dana, i ja se trudim da istovremeno ne izdamo i glazbu.
A kada će izaći tvoja najbolja pjesma?
-E, to je vrlo interesantno pitanje. Zašto? Zato što ja tu svoju najbolju pjesmu često puta sanjam. Kad god krenem napisati pjesmu, krećem napisati svoju najbolju pjesmu! To što je nisam još napisao dobro je, jer ću još dugo raditi. Dok je ne napišem! Bit će valjda mjesta i za tu moju najbolju pjesmu. Široko je ovo naše estradno nebo na kojemu još uvijek lete oni dvokrilci iz prvog svjetskog rata i ima mjesta za sve nas.
Tako je zborio i mislio 1989. godine Neno. A bilo je susreta i razgovora i prije i poslije. Eto, baš nedavno se iznenadio i nasmijao kad sam mu pokazao jedan moj tekst o Tutti fruttiju, koji sam pisao za La voce del popolo: Col treno ai piedi sin sopra le nuvole. Bilo je to još iz vremena kad je sa svojim bendom, putovao, radio, stvarao Brzi vlak u nogama.
Bilo je, kažem, tih razgovora ali i aktivne suradnje u ono vrijeme kad je bio direktor Festivala zabavne glazbe Split. Nekoliko puta! Zadnji put u tom svojstvu 2010.godine. Bila je to jubilarna, pedeseta obljetnica Festivala. I tu priču moram ispričati, jer je druge, drugačije prirode i puno govori o Neni.
Tad sam ga upoznao kao čovjeka.
Ne, nije me pitao želim li ja biti dio tima koji će izabrati skladbe za jubilarca. Jednostavno je rekao; „Idemo se malo provozati i poslušati pjesme pristigle za Festival!“ I tako nekoliko dana, autom do Žnjana, on ubacuje pjesme s CD-a i slušamo… I za svaku pita: „Šta ti misliš?“.
Ni jednom mi nije rekao tko je autor. Pošteno!
Onda mi je rekao doslovno ovako: “Slušaj Gorane, nadam se da me nećeš odbiti. Naime, jubilarac će imati nekoliko večeri, ali moramo imati retrospektivnu večer. Molim te da prihvatiš ulogu urednika te večeri, ti si tu doma!“
Naravno, prihvatio sam to i zdušno prionuo tom nezahvalnom zadatku. Ali, on je imao još jednu „molbu“ ; „ Molim te, ništa me nemoj pitati, može li ova ili ona pisma, ovaj ili onaj pjevač…To sam sređuješ, određuješ, ali mene ne pitaj ništa!“
Tako je i bilo, imao sam problema s nekim pjevačima, da im sad ne spominjem imena, koji su htjeli, pa onda ne bi htjeli... I tako…Onda bih ja rekao; „Neno, znaš…
Odgovor je bio: Sam sredi!
Pored bezbroj predivnih melodija koje je Neno napisao, stihova, uspjeha, nagrada – tu je taj Neno Ninčević pokazao puno više nego da je dobio stotinu Oscara; ljudskost, u prvom redu.
Scena na Prokurativama je bila veličanstvena, slikar Mihanović se za to pobrinuo. Ninčević je napravio spektakl dostojan jedne tako velike obljetnice.
Šteta što nema više takvih ljudi i umjetnika.
Šteta za glazbu, poeziju i.. za festivale!
Evala Neno!
