[dropcap]T[/dropcap]amo negdje u travnju 1997., isto je bilo proljeće, Sunce je sjalo, a i cvijeće cvalo. Dakle sve je isto, ništa se promijenilo nije, osim što mi se čini da je tada Petar Grašo bio 25 godina mlađi. Bio je zvijezda u usponu, pobjeđivao i puno očekivao. Tada, kad sam s njim razgovarao, uvodno sam rekao da ipak neke dobre stvari nisu baš posve izgubljene u našoj zabavnoj glazbi u koju se posljednjeg desetljeća trpalo sve i svašta. Grašo je već svojim prvim nastupom srušio sve iluzije i teorije o tome što jeste i što nije komercijalno u domaćim estradnim vodama. I ako se jednoga dana netko sjeti sustavno zabilježiti hrvatska glazbena zbivanja, kretanja i krivudanja od onog rata naovamo, onda će Grašu valjati zabilježiti kao čovjeka koji je u vremenu prije izdisaja dancea učinio snažan iskorak, vrativši zalutala i bolesna glazbena strujanja na pravo mjesto, ljepoti i iskrenosti! Šteta je samo što je on u ovome trenutku usamljena ptica najmlađe generacije, ali je isto tako potpuno izvjesno da će ga u skoroj budućnosti mnogi pokušati slijediti.
No, njega je i novinarski teško slijediti, unatoč činjenici da novinar i pjevač žive u istome gradu. Petar je proteklih mjeseci toliko zauzet da ni njegovi roditelji ne mogu u svakome trenutku pouzdano tvrditi gdje se nalazi. Tako je i ovaj razgovor obavljen prije velolučkog pjevačkog nastupa Petra Graše, što je pisac ovih redaka (obzirom na svoje podrijetlo) shvatio kao razgovor na domaćem terenu.
- U zadnje vrijeme odbijam davati intervjue, ali ne zato što želim glumatati veliku nedodirljivu zvijezdu, već zbog toga što se bojim pretjerane eksponiranosti. I možda u ovome trenutku ja čak radim protiv sebe. Bojim se da se ne dogodi ono »ajme, opet on u novinama«, veli mladić koji je, eto, odlučio napraviti i iznimku što se davanja intervjua tiče, ali i vrlo pametan potez kada je u pitanju eksponiranost u novinama. I u tome se on (između ostalog) razlikuje od mnogih svojih vršnjaka iste branše, niže glazbene kulture, ali sa znatno većim medijskim istupima bez valjanog razloga.
Petre, stvarno ste donijeli nešto novo na estradnu scenu. Kako to da je jedan mladi pjevač odlučio krenuti s onih pozicija kod kojih.su drugi stali - s glazbom od koje su svi festivali digli ruke?
Odušak emocijama
- Cijelog sam života slušao sve vrste glazbe. U ovom stilu koji njegujem kao autor i izvođač, najbolje se osjećam. To je neki pop, možda malo talijanski. Dok pjevam te svoje pjesme možda izgledam nježno, toplo, nekada možda i napadački. Ali uvijek sam volio pjevače takvoga štiha, glazbu koja daje mogućnost čovjeku da dade oduška svojim emocijama, bez obzira je li pjesma tužna, lagana ili brza. To je zapravo ono što ja mogu najbolje raditi i što najviše volim. Ljudi vjerojatno osjećaju tu iskrenost, jer ovo što radim, radim isključivo iz zadovoljstva. Novac je zapravo samo popratan. Onog trenutka kada osjetim da se sve pretvorilo u novac, istoga se trenutka ostavljam ovoga posla. To je stvar mojih principa i odgoja.
Ovo vrijeme trebalo bi vam biti nesklono. Kako ste iz perspektive dancea i techna osjetili da bi publika mogla prihvatiti pjesme vašeg timbra?
- Ja sam jednostavno pokušao učiniti ono što znam najbolje i što najviše volim. Nisam razmišljao o tome koji stil je trenutačno u modi. Naravno, publika još uvijek voli ovakve pjesme. Ljudi mogu plesati i uz techno i uz dance. Dolaze nove generacije, ali uvjeren sam da se ova vrsta glazbe nikada neće izgubiti. To je zapravo u našim genima. Pa na svakoj veselici, bilo kućnoj ili nekoj drugoj, uvijek se te lijepe pjesme pjevaju, uvijek one najviše kotiraju kod običnog čovjeka, ili te naše dalmatinske pjesme. Pa to nikada neće otići!
Prijateljska podrška
Večeras imate koncert u Veloj luci, maloj kolijevci dobre pjesme, mjestu koje je dalo ne samo velika pjevačka već i skladateljska imena. Tu svaki težak ili ribar bolje pjeva od većine dobro poznatih pjevačkih imena. Je li to ipak mali teret pred nastup?
- Ovo mjesto je stvarno fenomen. Imao sam prilike prije sat vremena kod mojih domaćina, kod čovjeka kod kojega spavam, čuti kako oni pjevaju. Iz čistog zadovoljstva je čovjek zapjevao. Kad je graknija s onim glasom u nebesa, ja sam se samo pokrio. To su nevjerojatni glasovi. Ovdje svi znaju pjevati i to je stvarno jedan fenomen. Ali, nije mi teret pjevati pred takvom publikom, ne zato što mislim da sam najbolji i ne tvrdim da sam najbolji ili najlošiji, nego znam da mogu otpjevati ono što pjevam i znam da je to dobro. Ali, isto tako sam siguran da su me ti ljudi došli slušati ne zato da bi mi dali ocjenu, već zato što vole slušati kako pjevam. I večeras će isto biti tako.
Je li vas iznenadio nagli uspjeh, ta silna popularnost?
- Iznenadilo me je kako je sve to rapidno išlo gore, kako je naglo porasla potražnja za mojom pjesmom. Onda ta silna putovanja, drugi stil života, snimanja, razgovori...To me je iznenadilo jer je to suprotno od mog dosadašnjeg života. Ali radim ono što volim i zato je ovo moj najsretniji dio života. Istina, koliko god je sve to šaroliko, toliko je i iscrpljujuće. Tijekom tjedna sam uglavnom u studiju. Petkom, subotom i nedjeljom su nastupi, jedan u Lovranu, drugi u Dubrovniku, a treći u Vela luci. Dakle, u jednom tjednu obiđem cijelu Hrvatsku. I tako je to od početka listopada. Sve je to iscrpljujuće, ali sve se to izgubi onoga trenutka kad sjednem za klavir, kada ugledam dvjesto ljudi ispred sebe, dvjesto ljudi koji te vole i koje ja volim. Doma su to prihvatili kao da sam to radio cijeloga života. Prijatelji me znaju pratiti po koncertima kada pjevam blizu Splita, onako u znak podrške. Što se familije tiče, oni su samo osjetili da me nema često u kući. Imam krasnu familiju koja mi je pružila podršku u svemu ovome. Ali moja odluka je bila moja odluka i oni su to bezrezervno podržali. Da njih nema, ne bi bilo ni mene.
Miran čovjek
Kada ste osjetili tu sklonost, tu želju i hrabrost da pokažete i drugima svoje umijeće?
- Prije godinu i po na »Dori«, s pjesmom »Od kada nije mi tu«. Nisam imao čak ni tremu! Otpjevao sam to vrlo ležerno. Nisam imao pojma da će to ljudi prihvatiti, da će se sve ovo zbiti. I drago mi je da je tako. Imam dovoljno glazbenog obrazovanja, ali nema te škole koja te može naučiti skladati iz duše. Mislim ovo raditi cijeli život jer to najbolje znam. Najbolje se osjećam kada nešto dobro napišem i to otpjevam. Svaki čovjek život proživljava na svoj način, i u posebnim trenucima progovori onako kako tog trenutka osjeća. Možda moji stihovi nisu bogom dani, ali su moji. Nađu se tu i neki drugi autori, poput Vjekoslave Huljić koja to zna sjajno napraviti. Sretan sam što me vole i mladi i stariji, da nisam samo projekt za jednu generaciju. Svi mi prilaze i svi me vole na svoj način. Imam razloga za sreću.
Ljudi vas uglavnom poznaju samo s malih ekrana. Kako biste opisali sebe?
- Emotivac sam, ali ne idem u negativne emocije. Nisam sklon nervoznim ispadima. Ali neke stvari proživljavam samo za sebe i u sebi, i tugu i radost, ali sve to vrlo snažno. Volio bih da se to osjeti i u mojim pjesmama. Ja sam miran i opušten čovjek. Najbolje pišem u situacijama koje nam se znaju dogoditi u životu, u trenucima kada nas maknu s kolotečine. Ja ne mogu definirati neke moje osjećaje kada je u pitanju glazba. Glazba je poseban život, jedan poseban život i svijet. To je nešto prekrasno, nešto što me zna uzdignuti do nebesa. To mi je najznačajnija stvar u životu.
Još nisam izdao svoj nosač zvuka. Radim na tome. Što se tiče isplativosti, najbolje bi bilo da sam ga izdao poslije »Zadra«, ali ja mislim da je to najbolji dokaz koliko sam ja ležerno, opušteno ušao u taj moj novi život. Dugo pripremam ploču iz razloga da to bude dobro i pošteno, da svi znaju da je to Grašo, da to ne bude instant pura koja će biti skuhana za pet minuta. Želim da na tom nosaču zabilježim svoj dosadašnji život i djelo. Imam 21 godinu i sve što sam napisao bit će na toj ploči. Ali to će biti onako kako ja želim, kako ja osjećam, pa makar se to prodalo u tri primjerka-rekao mi je tog proljeća Petar.
E sad, koliko se promijenio ne znam. Je li način razmišljanja isti, trebalo bi ga upitati sada u ovom vremenu. Ali, mediji su posljednjih mjeseci punili stranice o nekim njegovim novim životnim strujanjima u kojima je bilo manje glazbe, manje pjesme. Ako bih ga sad upitao o tome to ne bi više bili Zapisi i sjećanja. A, na koncu, ne spadam u red njegovih omiljenih novinara jer mi onodobno nije zaboravio njegov skok u bazen Jadrana i moju usporedbu s…Petar je dobar pjevač, ali i zlopamtilo!
Zar ne Petre?
A i to je dio života i mentaliteta Mediterana.
