ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (129) – ALEN NIŽETIĆ: "Što sam ja? Samo čovjek koji pjeva i koji voli pjevati. Ništa više!"

Gotovo bezbroj no­vih mladih lica prodefiliralo je za­dnjih nekoliko go­dina hrvatskom estradnom scenom. U tom mnoštvu kvalitete i ne kvalitete, vrijednosti i bezvrijednosti, opstaju samo oni najuporniji. Što je apsurd!

Ali, mora se priznati, ne lete samo crne ptice estrad­nim nebom. Uspije i poneka bijela uzletjeti i vinuti se do zvijezda. I to, dakako, raduje iskrene poklonike dobre pje­sme. Glas je to pravednika u carstvu nepravde.

U tom sveopćem lakoglazbenom kaosu u kojem je dobro poprsje važnije od dobrog vokala, a bahatost i bezrazložna prepotencija vr­lina, ima na sreću i onih dru­gih. Poput mladog splitskog pjevača Alena Nižetića, ko­jemu je prošle (a i ove) go­dine izmakla, sada već po­malo i zaboravljena, "Dora".

Alen je uistinu dobar pje­vač, skroman, potpuno pri­zemljen mladić pred kojim je sjajna budućnost. On ide onim težim ali trajnijim sta­zama, koje bi ga uz malo sre­će mogle dovesti do pjevač­ke vječnosti. Ako takva po­stoji?

GALERIJA

Kliknite za pregled

Kratku, ali dobru školu prošao je kroz Ninčevićev sastav "Tutti frutti", a po sve­mu sudeći, uskoro ćemo pratiti njegove uspone u solističkoj karijeri.

Napisao sam mladi pjevač i da ćemo uskoro pratiti njegove uspone u solističkoj karijeri, ali razgovor sam vodio s Alenom 11. travnja 1997, točno u dan prije 25 godina. Kakve li slučajnosti. Dakako, bilo je razgovora i susreta i poslije, i uvijek je dojam bio isti: skromnost u svemu osim u pjevanju!

Iskreno i pošteno

-Već su krenuli neki razgovori o mom solo-projektu zajedno s bendom. Činjenica je ipak da postoji više od dvije stotine disko klubova u Hrvatskoj u koje grupe ne mogu ući jer je mali prostor, a ni vlasnici ne mogu podnijeti cijenu tog benda. Tako da smo u početku odlučili da ja idem na Play backu sam, a da s grupom radim žive svirke. To je do sada išlo. Postoje i neki drugi pla­novi, ali o tome ne odluču­jem ja, već svi momci i go­spodin Nenad Ninčević. Ipak, meni će u svibnju ili lip­nju izaći solo ploča, mi ćemo zajedno nastupati a vjerojatno će i momci napraviti vlastiti solo pro­jekt. I bit ćemo i nećemo biti za­jedno. Tako ne­što!

Kad si već spomenuo Play Back, što misliš o takvom načinu pjevačkog istupa i to javno. Svjedoci smo da se to „fino njeguje“, posebice pod ovim našim nebom?  

- Ne mislim ni­šta! Ne osjećam se dobro kada ovaj posao radim na taj način. Jednostavno, ne mogu donijeti ni sebe ni pjesmu. Razmišljam o jednom drugom putu koji bi trebao biti pravi put i tu nisam usamljen. A i publika ima  istu odbojnost prema fenomenu Play Backa. Prakticiram dva seta otpjevati uživo uz gitaru, a jedan set na play backu, premda*sam uvjeren da nije ni to dobro. Smiješno je doći na binu sam, ljudi vas kao takvog vide, a čuju bezbroj instru­menata. Zato sam odlučio više koristiti pratnju uz gitaru. Nije to ništa specijalno, ali ljudima se više približim na taj način. U svakom slu­čaju bolje je to nego pjevanje uz matricu. Iskrenije je i po­štenije.

Nogomet prva ljubav

Ide ti ta gitara od ruke, a samouk si?

- Točno je. Nisam nikada išao u mu­zičku školu i danas mi je žao zbog toga. Mater i otac su me tjerali da idem, ali nisam ih slušao. Ne znam note ali se vrlo dobro mogu snaći. Nogomet je meni bio opsesi­ja. To je bila moja prva ljubav. Bio sam lud za balunom. A i danas sam! I Neno Ninčević zna zaigrati s nama. Draže mi se družiti s balunom nego trčati u nedogled po Marjanu. Trenirao sam neko­liko godina u NK »Split«. Iz­bacili su me jer nisam htio či­stiti travu, pred susret »Spli­ta« i »Šibenika«. Tu sam po­sustao i sad mi je i zbog toga malo žao.

Ali i pjesma je dobra za utjehu, a osim tog prvi si pjevač porijeklom s otoka Brača koji je nešto napravio u tom posu. Premda tamo svi dobro pjevaju?

- Drago mi je da ste se toga sjetili. Nisam nikada razmišljao o tome. Kako ne, Bračani dobro pjevaju. Otac je s Brača a mater iz Omiša, ali oboje odlično pjevaju. Puno puta sam kao dijete bio na Braču i stvarno tamo ljudi sjajno pjevaju, baš kao u Trogiru ili Šibeniku i na ostalim otocima. Ali, eto, i meni je isto tako čudno što nitko nije napravio nekakvu pjevačku karijeru a rodom je s Brača. Mislim da je to či­sta slučajnost.

Primijetio sam da ima­š jedan simpatični „pro­blem« u visokom registru u kojemu se osjeća pro­mjena boje glasa?

- U životu sam slušao glazbu sastava »Led Zeppelin« i »Deep Purple«. Tu su sve pjevali pjevači koji su imali izrazito čiste i visoke vokale. Možda sam malo očaran i time. I Neno Ninčević mi je rekao da sam ja je­dini pjevač kojemu se mijenja boja u različitim lagama. Neki govore da je to dobro. Ja mislim da to nije dobro. Mislim da je to i problem. Vani bi to možda bilo interesantnije nego u Hrvatskoj. Stvarno mi se mijenja boja iz lage u lagu, tako da mi to uopće nije problem. Trudim se naći sredinu gdje mi je boja bolja.

Je li opterećenje za jednog mladog pjevača pjevati u grupi u kojoj je nekada pjevao Ivo Amulić, koji je zasigurno dao prepoznatljivi timbar »Tutti Fruttiju«?

- Ne nosim teret Ive Amulića. Za njega stvarno mogu reći da je jedan vrhunski pje­vač, ali razlikujem se znatno od njega. Mi smo dva različi­ta pjevača. On u svom fahu stvarno super pjeva dok sam ja neki drugi fah. Mislim da bi on dobro pjevao i ovo što ja danas pjevam.

Ne želim se dokazivati kao fotomodel

Za razliku od nekih tvojih mlađih kolega koji u »pucaju“ na iz­gled, ti se, koliko vidim i čitam, trudiš dokazati kao dobar pjevač. Danas kod nas nisu baš na velikoj ci­jeni oni koji znaju pjevati?

- Manje mi je bitno kako iz­gledam. Ovim se poslom ni­sam počeo baviti zbog svog izgleda već zbog pjevanja. I svaki put me raduje kad se u novinskom tekstu pisac više osvrne na moje pjevanje nego na moj izgled. Ja mogu sada biti prepotentan pa reći da dobro pjevam. Da ne pjevam dobro, ne bih se bavio ovim poslom, bez obzira na iz­gled. Svatko traži svoj put do publike. Ja sam izabrao ovaj i nije mi žao. Ne želim se dokazivati kao fotomo­del.

O tebi se u zadnje vr­ijeme dosta pisalo. Jesi li zadovoljan načinom na koji si  predstavljen u me­dijima. Je li to prava slika Alena Nižetića?

- Možda, možda negdje oko 70 posto. Ali u biti mediji su odradili dobar posao jer, da nije medija, ne bi bilo ni nas. Zadovoljan sam, ali da je baš to pravi Alen Nižetić sto posto - nije!

Tvrdoglav tip

A kakav je zapravo pravi Alen?

- Mislim da sam normalan dečko i da razumijem ljude. Ne držim da sam bolji ili lje­pši od drugih. Čovjek je lijep unutra.

Mislim da nije nikakva tajna da neki čudni odnosi vladaju na estradnoj sceni. Ima dosta mladih pjevača koji novinaru ne mogu iz­govoriti ni jednu jedinu ri­ječ bez dopuštenja menadžera ili skladatelja koji se »skrbi« o pjevaču. Eto, mi ovaj razgovor vodimo bez posredstva Nenada Ninčevića, tvog službenog »šefa«. On dopušta samostalne medijske istupe?

- Ja sam po prirodi malo tvrdoglav tip i to moram pri­znati. Nisam od onih koji ni­kada neće reći da mu se neke stvari ne sviđaju. Neno Ninčević je čovjek koji je napisao više od tisuću pje­sama i ja to poštujem. Ali, nije on tip koji je totalno zalu­pan svojim autorstvom. On je normalan čovjek. Meni je otvoreno rekao: »Ako imaš koju ideju, ako ti se što ne sviđa slobodno mi reci, pro­bat ćemo, vidjet ćemo«. I stvarno, u par slučajeva se meni nešto ne bi svidjelo, onda bi on pitao imaš li ti što svoje. I uvijek smo nalazi­li zajednički jezik. A što se tiče razgovora kao što je ovaj i slični, Neno mi je re­kao: »Što misliš, reci«! Mi­slim da je to fer s njegove strane. Poznato mi je da se neki mladi pjevači drže visoko. Oni bi trebali gledati malo MTV, gledati reportaže o Princeu, o Michaelu Jacksonu... da napokon uvide da su to prave zvijezde. U Hrvatskoj nema pravih zvi­jezda i svi se moramo malo spustiti do zemlje. Što sam ja? Samo čovjek koji pjeva i koji voli pjevati. Ništa više!