Pozornica, ona kazališna, prava je čarolija. Na njoj se može doživjeti stotinu ljepota. Zato, mislim, kazališta i služe. Tamo se tumače neki likovi, i ti likovi ti se svide ili pak ne ostave neki značajniji trag, ni u srcu ni u duši. I uvijek sam razmišljao o tome kakvi su kao ljudi izvan tog prostora.
Svibanj je, onaj zagrebački, godina 1988. Fijuču oni tramvaji, prošećem se do Zrinjevca (tamo je uvik lipo) i vratim se u svoj hotel, uvijek Dubrovnik. Imam zakazani razgovor u 11 sati. Sjednem u kavanu, gore na prvom katu, odmah do ogromnog prozora s kojega se vidi sve; i ljudi, tramvaji i sav taj šušur.
Ona je operna pjevačica, gledao sam je i slušao i divio se. Ali, to je bilo na pozornici! Šta ja znam je li hirovita, je li puna sebe…A ima i takvih. Ako se ustanem sa tog mjesta, možda netko od gostiju sjedne, a već je polupuna dvorana. Idem ipak sačekati damu ispred ulaza u hotel, neće ona mene tražiti. A i ne zna kako izgledam, kako će me prepoznati. Čekam ja pred ulazom i…Stiže 15 minuta ranije operna prvakinja. I mjesto pored prozora kao da je samo nas čekalo.
Prva slika: Jednostavna da jednostavnija ne može biti. Nije ljuta što sad mora pričati, ne žuri joj se, ne gleda na mene kao na dosadnog piskarala. Ona se i smije! Pa to je divota. To je Nada Ruždjak, prvakinja Opere HNK iz Zagreba. Ljubitelji opere mogli su vidjeti i čuti na gotovo svim opernim pozornicama u našoj zemlji, a i van nje: u Švicarskoj, Luksemburgu, Španjolskoj, SR Njemačkoj, SSSR-u…
U popularnoj Verdijevoj operi »Rigoletto« nenadmašna je kao Gilda, u »Seviljskom brijaču« kao Rosina, u opereti »Šišmiš« kao Adela, u »Figarovom piru« kao Suzana, u »Faustu« kao Margareta, ili kao Micaela u »Luciji di Lammermoor«, za koju rolu je 1972. dobila nagradu »Milka Tmina«. U Berlinskoj operi s uspjehom je pjevala svoju najdražu rolu Violete u »Traviati«, a dirigirao je čuveni Lorin Maazel. U »Cabaletti«, koja je (između ostalog) bila jedan od povoda razgovoru, pjevat će ariju Suzane iz »Figarovog pira«.
„Zaista me raduje nastup u »Cabaletti« — kaže eminentna operna umjetnica, i dodaje; „Pokušat ću dati sve od sebe!“
Pa, uvijek ste davali sve od sebe. Ovaj put imate čak i razlog više. Urednik ove sve popularnije TV-emisije „Cabaletta“ je Dražen Siriščević, Vaš sin?
-Pa, ne baš zbog toga, iako me i to raduje. Dražen je moj sin iz prvog braka. Bila sam splitska snaha. Diplomirao je na filozofskom fakultetu u Zagrebu, a nakon diplome ponuđeno mu je da radi samostalnu emisiju, i izmislio je »Cabalettu«. Hvaliti ga ne smijem, ali mogu vam kazati da je pravi sin i da sam vrlo ponosna na njega!
Marica iz Akvarela
Rođeni ste u Zagrebu, a karijeru ste započeli u Rijeci kao operetna pjevačica. Sto ste najradije pjevali u tim počecima?
-Stjecajem okolnosti, u mlađim danima živjela sam na Rijeci. Tamo sam pjevala u operetama. Voljela sam operete. Tijardovićeve operete posebno! U »Splitskom akvarelu«, bila sam uspješna kao Marica. Zatim sam otišla u Zagreb. Radi školovanja, ali bez nekakvih naročitih pretenzija. Prijavila sam se na audiciju kazališta »Komedija«. Prošla sam i bio je to moj prvi službeni angažman te daleke 1963. godine. Kao operetna solistica radila sam dvije sezone u kazalištu »Komedija«. Na poziv Opere HNK pristupam audiciji 1965. godine i odmah dobivam angažman. Debitirala sam kao Gilda u »Rigolettu«.
Prošle godine proslavili ste 25-u godišnjicu umjetničkog rada, i to s »Traviatom«, a u režiji Vašeg proslavljenog supruga Vladimira Ruždjaka, koji je zajedno s Vama i pjevao na toj predstavi. Violeta je Vaša najdraža uloga?
-Da, Violeta u »Traviati« moja je najdraža uloga. Od 1971. do 1987. stalno sam pjevala sa zadovoljstvom tu rolu. Nisam bila ništa naročito uzbuđena slaveći taj jubilej. Imam osjećaj da ima još puno vremena preda mnom. Violeta mi pjevački ne predstavlja problem...
Sudeći po Vašem repertoaru kao da mijenjate fah?
-Da, počela sam kao koloraturni sopran. Sada više naginjem »lirici«. Momentalno pripremam Desdemonu u »Othellu«. Tu ulogu ću pjevati u narednoj sezoni. Užitak mi je pjevati i oduvijek sam se željela time baviti, a pošto nisam imala nikada problema s glasom, mislim da ću i u mirovinu otići s dobrim glasom. Ako opernom pjevaču pjevanje predstavlja problem, onda to nije operni pjevač i mora raditi nešto drugo.
Legatom do slave
Mi imamo pravu riznicu velikih opernih pjevača. Jeste li na početku karijere imali nekoga za uzor?
-Veliki uzor bila mi je Renata Tebaldi. Nikada nisam nastojala nekoga kopirati. Uzor mi je bio i moj pok. suprug Vladimir Ruždjak, iako je on, kao što znate, bio bariton. Ja sam oduvijek nastojala da postignem jedan savršeni legato. To sam slušala kod drugih pjevača, to se uči i to se mora naučiti. I Nada Puttar-Gold me znala inspirirati. Važno je bilo da osjetim kako se taj legato postiže. Učila sam pjevanje i trudila se otpjevati dugačku frazu. Vladimir je sa mnom radio pjevački, ne samo na sceni, već u svakom slobodnom trenutku. Uvijek sam u raznim intervjuima isticala kako sam pjevanje diplomirala 1971. godine s »Traviatom-, a te godine je Vladimir Ruždjak režirao tu operu.
Instrument u grlu
Poznato je da operni umjetnici dugo rade na svakoj svojoj ulozi. Svaka nova uloga pravi je mali studij. Koliko Vam u takvoj situaciji ostaje slobodnog vremena, i kako ga koristite?
-Čitam i pomalo snimam. Za »Program plus« snimila sam dvije Hatzeove pjesme, a prije nekog vremena snimila sam za RTZ deset opernih arija. Sada radim na Mozartovom koncertu „Krunidbena misa«. Dakle, i kada ne radim, ja ipak radim.
Što se tiče čitanja, tu sam pomalo nedisciplinirana. Ako mi se knjiga svidi, a obično počinjem s čitanjem nakon završetka TV-programa, onda obično čitam do jutra. Čitam uglavnom povijesne romane.
Za Vama je puno godina rada. I uspjeha! Koliko su se operni umjetnici uspjeli izboriti za svoj status? Naime, često se čuju jadikovke. Ima li naznaka da se nešto mijenja?
-Bilo kojem umjetniku, opernom umjetniku, ako postavite takvo pitanje, zaista ćete čuti jadikovke. Naše plaće su ispod svakog minimuma. Pogledajte koliko samo zarađuju poneki zabavnjaci, narodnjaci... Da o obrtnicima i ne govorim! Ali, mi nismo obrtnici, svoj instrument nosimo u grlu.
Vani je jedan sasvim drugačiji odnos, a samim time i status. Ja imam osjećaj da smo mi nužno zlo, jer se o nama malo tko brine. Zato je o tome bolje ne govoriti.
Na svu sreću, mi taj posao radimo s veseljem, jer ga volimo. Vidjet ćete to, nadam se, i u »Cabaletti«!
Tako je zborila Nada. Već dugo nisam bio u Zagrebu. Ne znam je li se danas u svibnju šire isti mirisi sa Zrinjevca, ali znam da tramvaji još uvijek fijuču. Ne znam jesam li u pravu, čini mi se da tako velikih opernih diva kakva je bila Nada nema na našoj sceni. Zapravo ima, ali ne u tolikom broju. Mislim da je jedna fantastična generacija velikih opernih zvijezda otišla. I sad živim u nadi da će se stvoriti nova generacija velikana.
Marija Barbieri ovako je ocrtala Nadu: „Koloraturni sopran uvijek je rijetkost a možda i zbog toga omiljen kod publike a kritičari često upravo prema vladanju koloraturama ocjenjuju ovladavanje pjevačkom tehnikom. A kad je taj slavuj k tome i lijepe scenske pojave, obdaren prirodnom muzikalnošću, izrazitom kreativnošću i istančanim osjećajem za stil – onda je to kompletna umjetnica. Takva je bila Nada Ruždjak!
Moja slika je ista: Nada, vrhunska umjetnica i posve obična van operne scene.
To je ono što me je kod nje oduševilo. Zato je i pamtim!
