Ne znam jeste li ikad razmišljali o novinarstvu kao profesiji, ozbiljnoj profesiji, ozbiljnom poslu. Ili, možda mislite da su to obična piskarala? Naravno, ima i takvih, koji su zalutali u tu profesiju, onako slučajno…
Jeste li ikada razmišljali o radijskom novinarstvu, o ljudima za mikrofonom? Mislim pravim novinarima, odgovornim, o ljudima koji to rade profesionalno i s puno duše i šarma. Kao što je to, primjerice radio Jadran Marinković.
A o televizijskom novinarstvu u kojemu se pojavljuje slika, lice i ona strašna kamera, koju ne volim jer bilježi svaki treptaj, pa i gluposti onih koji su to televizijsko novinarstvo izabrali tek toliko da se vidi da su face - mali glumci bez ikakvog povoda.
Ali, nećemo o njima, nevažni su i nisu vrijedni spomena.
Ako postoje novinari zvijezde (a sigurno je da postoje), onda zasigurno NOVINAR Goran Milić, s pravom ima taj »status«.
Pošto smo nekako i vršnjaci, ne, nije mi bio idol, uzor, ali sam brzo skužio da je gromada, ne samo po visini već i po onomu što je on donio na malim ekranima i u novinarstvu, u onim vremenima kad je urednik Dnevnika trebao biti smrtno ozbiljan.
Gotovo voštana figura.
E taj Goran je promijenio i sliku i ton, i svekolikom gledateljstvu ponudio svoje znanje, šarm i talent!
- „Što je bilo loše, molim vas oprostite, što je bilo vrijedno, ako želite-zapamtite!“ To su njegove riječi.
Već godinama, zapravo desetljećima sa zanimanjem pratimo njegove izvještaje i reportaže iz dalekih zemalja, britke komentare, nadahnute priče i putopise... Milić je sjajan novinar, i čini mi se da je to premalo reći kad je on u pitanju. Takvi, poput njega, jednostavno su taj dar i šarm donijeli rođenjem, ali i znanjem koje se stječe i koje se na jednostavan i pitak način nudi gledateljstvu. Kao priču! To je vjerojatno jedan od razloga što uživa simpatije i popularnost televizijskog gledališta.
Stjecajem okolnosti živio je posvuda: u Francuskoj, u Urugvaju, rodio se u Zagrebu, školovao u Parizu. U Beogradu je završio Pravni fakultet.
Od svih bjelosvjetskih ljepota i čuda, najugodnije se osjeća u Slanom kod Dubrovnika, jer...
- Ćaća mi je iz Slanog. Milići su gotovo pet stotina godina u tom mjestu. Mater mi je Smodlaka, i mislim da sam zato pravi Dalmatinac! Odmah mi je dao do znanja.
Prvi put sam s njim vodio razgovor u lipnju 1988. Kasnije je bilo još lijepih razgovora. I to mi je imponiralo.
Fascinirale su me njegove reportaže i znanje jezika, bez obzira iz kojeg dijela svijeta se javljao.
Stiče se dojam da se u vašim reportažama iz dalekih zemalja služite jezikom zemlje iz koje izvještavate. Koliko jezika zapravo govorite?
- To je zaista samo dojam. Kao novinar dosta sam izvještavao iz Latinske Amerike, a tamo se govori španjolskim jezikom koji sam naučio u Urugvaju. Otac mi je bio u diplomatskoj službi pa sam nekoliko godina živio u toj lijepoj zemlji. Tako sam živio i u Francuskoj, tamo išao u školu, pa sam naučio i francuski jezik. Engleski jezik učio sam sam, i neko vrijeme boravio sam u Londonu. Dakle, govorim tri jezika, a talijanskim se, logički, dosta dobro služim.
Gorane, iz koliko zemalja ste slali svoje televizijske izvještaje, putopise…?
- Mislim da sam izvještavao iz 16 zemalja. Pet godina sam bio dopisnik JRT iz New Yorka, zatim sam slao izvještaje iz Mexika, Argentine, Indije, Canade, Perua, Paname, Alžira, Španjolske, SSSR-a, Italije, Cipra, Koreje, Venezuele. Tko se može svega sjetiti...
Subverzivci, teroristi i špijuni
Pretpostavljam da Venezuelu ne možete nikako zaboraviti. Evo, upravo ovih dana se emitira putopis iz te daleke zemlje. Tamo ste imali i malih problema?
- Snimajući emisiju o glavnom gradu Caracasu, pokušali smo snimiti i aerodrom koji se nalazi u samom centru grada. Istina, to je vojni, ali i civilni aerodrom, a pošto se nalazi u centru grada, mislili smo da neće biti problema oko snimanja. Način na koji nam je prišao oficir iz osiguranja, vidjeli ste na malim ekranima. Bio je vrlo korektan. Međutim, kada smo stigli u kasarnu vidjeli smo da nema šale. Bilo nam je pročitano nekoliko paragrafa pa je istaknuto da se imamo smatrati subverzivcima, teroristima i špijunima.
Hapsili su me u Argentini i Cipru, na primjer, ali, uvijek se znalo da će na kraju sve dobro završiti. U Caracasu, taj dojam nisam dobio i sve je ukazivalo da nećemo proći tek tako. Naknadno je iz kabineta Predsjednika Venezuele, interveniralo da nas se pusti... Na kraju su nam rekli kako znaju da na aerodromu nema nekakvih osobitih vojnih tajni, ali da je red-red. Zapravo, čudna je priča o tom aerodromu. Ima tu aviona starih i po četrdeset godina. Uglavnom civilnih aviona. Većinu tih letjelica prodao je privatnim licima naš Toni Peroš sa Šolte, kojega ste također imali prilike vidjeti u emisiji o Caracasu, kao uspješnog poslovnog čovjeka. To su nekada bili elitni avioni, s kojima su bogataši pravili piruete nad gradom, pa ih se puno srušilo na obližnje zgrade i onda je vojska zabranila da odatle uzlijeću.
Značaj, a ne funkcija
Sada uređujete subotnji Dnevnik TV-Beograd. Vidljivi su ogromni pomaci, i jasno je da ste vlastitim trudom stvorili jednu gotovo novu emisiju. Ipak, još uvijek se znaju čuti primjedbe na informativne televizijske emisije. Bilo bi zgodno kada bi dali usporedbu TV-dnevnika u SAD i i ovog kojeg vi uređujete?
- Televizija u Jugoslaviji postoji radi »TV-dnevnika«! U Americi, dnevnik je nužni tampon da se gledalište uvede u najskuplje prodano tv-vrijeme, između 19.30 i 23 sata. Američki urednik, kada bira vijesti, ima kao prvi kriterij dilemu hoće li to biti što masovnije gledano. Naše se procjene kreću prema značenju funkcije koju obavlja pojedini političar. Razumljivo, u slučaju predsjednika Tita, mi smo imali jednu sretnu kombinaciju, da je on imao najviše funkcije u zemlji, a istovremeno svaka njegova aktivnost pobuđivala je veliki interes cjelokupnog televizijskog gledališta.
Sada, kada su te funkcije podignute na 70 i više članova predsjedništava (federacije, republike i pokrajine), došli smo u ozbiljan konflikt sa principom da funkcija automatski znači vijest. Taj sukob i danas traje. Članovi predsjedništava, s obzirom na to da su jednaki u rangu, misle da moraju imati jednak prostor na TV, bez obzira na to, je li aktivnost koju su obavili ima i političko značenje, a da ne govorimo o tome, je li to i interesantno za publiku. Radili ste i za druge TV-studije?
- Rijetki su primjeri da se angažiraju novinari iz drugih TV-studija, a ja sam vrlo ponosan što sam privilegiran. Moram kazati da je ta tradicija započela 1976. godine, kada me je TV Zagreb angažirala za direktni TV-prijenos prilikom posjeta predsjednika Tita Venezueli. To za gledalište izgleda sasvim normalno, ali, gledajući te naše silne podjele, to bi vam izgledalo isto tako kao kad bi Antu Markovića pozvali da bude predsjednik Predsjedništva Srbije.
Poziv da radim za TV Zagreb i sada za TV Novi Sad, jedine su dvije iznimke u televizijskom političkom novinarstvu. Naše sportske redakcije se za tren dogovore tko je najadekvatniji komentator za pojedini sportski događaj u inozemstvu. Mislim da nisam bio dovoljno shvaćen, baš u »Slobodnoj Dalmaciji“, kada sam rekao da sport i politika nisu isto.
Ta piskarala
Razgovarali ste s brojnim državnicima. Kako to da s Titom niste?
- Na moju veliku žalost, nisam imao čast da razgovaram s Titom. Najviše pamtim susret s Titom u Berlinu, s konferencije 29 komunističkih i radničkih partija Evrope. Bilo je to u lipnju 1976. godine. Tito je bio vrlo zadovoljan rezultatima Berlinske konferencije, gdje je bila otvorena javna razmjena mišljenja, s uvažavanjem različitih stavova i interesa komunističkih partija. Bio je to prvi put da nije bila napadnuta ni jedna komunistička partija, koja je bila odsutna. Tito je tada rekao kako se puno stvari promijenilo u zadnjih trideset godina. S Titom sam bio i u Panami i Meksiku. Pamtim kako se s lakoćom u 84. godini života penjao na vrh piramida po temperaturi od 40‘C. Gotovo da je trčao uz stepenice, ali mu je bilo malo teže kad je silazio. Tito se poslije tog obilaska piramida i bogatog ručka odlučilo okupati u Karipskom moru i to po velikim valovima. Jedan novinar koji nije imao sreće — utopio se.
Inače, za mene je uvijek bila enigma, kakav, je stav Tita prema novinarima. Kada je bio ljut grmio je na »ta piskarala«. U Berlinu je moje kolege Mitevića, Velju Popovića i mene pozvao za svoj stol veoma ljubazno i kazao:
„Sjednite dugovi novinari. Mislim da smo zajedno obavili veliki posao“.
A ja osobno mislim da Goran Milić obavlja veliki posao značajan za novinarstvo i za sve one koji traže nešto više od slike!
Stoga, pogledajte neke od njegovih zapisa.
https://www.youtube.com/watch?v=E8pSMsH8j9E
